150 KOD MARULA 2023. Tihana PETRAC MATIJEVIĆ Iz hodnika dopire smrad pregorjelog ulja i pečene piletine. Taj će miris zauvijek povezivati s gubitkom. Kao u dane kolinja kad se s bratom zavlačila u najudaljeniju prostoriju kuće kako ne bi čuli skvičanje svinja koje nije prestajalo dok plava zdjela ne bi bila puna zapjenjene krvi. Gurnula bi prste duboko u uši dok joj se ne bi činilo da će prokrvariti. Začepila bi uši i čekala da cviljenje prestane. Što ne bi. Činilo joj se da nikada neće ušutjeti i da te svinje nikada neće prestati boljeti taj tupi nož u vratu. Da će umirati vječno i da će zauvijek u njenim ušima zaglaviti zvuk njihova cviljenja uhvaćen u međuprostoru lubanje, uporan i izluđujuć poput tinitusa. Želudac joj se dizao od mirisa masti i svježeg mesa koji se širio kućom, od krvlju poprskanog snijega, svinjskih dlaka i iščupanih papaka koji su zajedno s prljavom vodom bili izliveni po dvorištu kao bolestan podsjetnik ljudske brutalnosti. Snijeg bi se otopio istog trena kao da ni trena ne može istrpjeti tu bolesnu disharmoniju prljavštine i smrada. Smrada ljudske nakaradne prirode kojom pokazuje svoje pravo lice. Kasnije, kad je njezina bol vrištala glasnije od priklane svinje, empatija je zamrla i učinila je tupom za tuđu bol poput tupe turpije u svinjinu vratu. Tupom za svu bol svijeta. Miris iz hodnika prizove prvo zvuk pucanja kostiju, a onda i njega kako trga pile na komade i koncentrirano jede. Cvijeće je cvalo na plastičnom stolnjaku, a na radiju je svirala neka pjesma koju je mama voljela, neke ruke i neka sudbina. Mast mu se cijedi niz bradu. Izgleda poput predatora dok fokusirano prati reptilskim očima je li mu štogod promaklo na pilećem vratu i krilcima dok isisava koštane sokove. Punih usta govori da su majku izvukli mrtvu iz rijeke i da će se nadalje snalaziti sami. Još bi ponekad po potrebi izlazila iz svog tijela i u njega se ponovno vraćala. Ostavila bi ga poput prazne kuće, poput odjeće na podu pokraj kreveta. Jer tijelo je moglo svašta preživjeti, puno toga što ona ne bi mogla. Premda je toliko toga istrpjelo za nju, nikad nije suosjećala s njime. Nekako joj se gadilo i podsjećalo je na stvari na koje nije željela misliti. Strašne stvari. Nepojmljive stvari. Bilo je tu poput uljeza, mrskog cimera čiju prisutnost mora trpjeti. Možda uspije ostaviti tijelo u naslonjaču i otići nekamo drugamo, možda zaboravi na krijesnice, na vučju jazbinu, na sve. Ali misli su već srušile branu i nadirale bez kontrole. Leptir sleti na prozorsku dasku. Stavi ga u staklenku i zavrne poklopac. Lepetao je energično tražeći izlaz. Promatrala ga je suosjećajući i dijeleći s njime prestravljeni užas. Njegovi pokušaji prorijedili su se i postali slabiji. Još samo tu i tamo malaksalo zamahne krilima koprcajući se na dnu staklenke. Kakva prekrasna, tiha smrt. Protrese još jednom kuglu. Upali cigaretu i zagleda se u leptirovu smrt. Umor je savlada i srce uspori. Probudi je razarajuća bol u prsnom košu. Još se sjeća sna; brat
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=