149 Tihana PETRAC MATIJEVIĆ, Sisak LEPTIRI UMIRU TIHO Iz zadnjih redova kina na otvorenom činilo se kako Svevišnji baca čikove na grešnike, a potom kao zbilja neuspjeli vatromet. Krijesnice, shvati. Stuštile su se s neba kao zapaljene lamete. Čarolija srpanjske noći. Bilo ih je nemoguće promatrati i ne misliti da će nešto zapaliti. Baš kao one večeri kad se vučja jazbina poput vatrometa razletjela po srpanjskom nebu. Vatra je dohvatila zavjesu iznad kreveta i već lizala stropne grede kad je shvatila da mora prestati gledati. Stigla je još samo uzeti snježnu kuglu i odvrnuti ventil na plinskoj boci prije nego što je istrčala van. Prva četvrt mjeseca blijedo je osvjetljavala dvorište dok je trčala koliko je noge nose. Kad je čula eksploziju, obazrela se još jednom, zadnji put. Iskrice su titrale u noći baš kao krijesnice sada. Sve se promijenilo u trenu. Zar je imala toliki utjecaj na stvarnost? Osjeti nevjericu, a potom i žaljenje. Trebala je to učiniti prije. Dok su svi gledali depresivni film, ona je hipnotizirano promatrala krijesnice u krošnjama i iznad svih tih suhih vlati trave i paučinastih frizura, idealnih za započeti vatru. Pokušavala je pratiti film, ali misli su postale previše glasne. Željela ih je zatomiti, ugušiti, zapaliti. Politi benzinom i zapaliti. Ne, ne opet ta scena! Ne opet te misli koje zovu miris spaljenog mesa i neljudske urlike. Da bar može ugasiti ton, ostalo bi se dalo izdržati. Ustane usred projekcije i požuri kući. Ako se film već zove Savršen dan, naduta krava u bunaru nije nešto čemu se nadaš. Sjedne u stari kožni naslonjač pored prozora i dohvati snježnu kuglu s prozorske daske. Dječak i djevojčica drže se za ruke. Protrese kuglu, snijeg odjednom pada, a njihovi baloni lelujaju među pahuljama plavo i roza. Zamisli da smo to mi unutra. Unutra smo sigurni. Ništa nam ne može. (izvor: IO DHK)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=