128 PRIJEVODI Andrej PLATONOV Bjednjaci su zamišljeni odlazili od Kučuma; neki su šapatom izjavili da je Kučum tajni podkulačnik. Srednjaci su u kolhoz obično dolazili pojedinačno. Pružili bi papir šutke, s krupnom borom na čelu koja im se urezala još zimi. – Upiši i mene, Semjone Jefimiču, nisam čovjek od kamena. – A kakav si? – pitao je Kučum. – Ganutljiv. Vidim vaše okolnosti, a u sebe ne vidim ništa – živim nepomično, kao da sam vječan! – Poželio si se ovdje izmučiti? – upita Kučum snuždeno i u nedoumici. – Poželio si steći i drugu boru na čelu? – Da, makar to, Semjone Jefimiču! – Makar to? Ne, vrati se ti lijepo kući, nama mučenici nisu potrebni. Bolje se ti muči na svojoj zemlji pa kad se odmučiš – dođi. Zaključio sam da Kučum namjerno nije u kolhoz primao inokosne, kako bi kolhoz izolirano podigao do blagostanja. Ali je većina inokosnih seljaka osjećala nešto drugo: duboko su poštovali Kučuma. – Isprva smo i mi mislili da je pijanac ili budala, ali smo kasnije shvatili da je istinski – objasnio mi je bjednjak Astapov, višeput odbijen u kolhozu. Pokazalo se da je i lani Kučum kolhoz vodio krajnje nevoljko, odlažući i odugovlačeći, takvim pritiskom strahovito potičući osjećaje sirotinje koja je bila odlučila ući u kolhoz. Takvim neshvatljivim postupcima Kučum nije izazvao samo navalu sirotinje u kolhoz, već i velik pritisak, gužvu pred svojim vratima, jer je umio stvoriti osjećaj zagonetnosti u vezi s kolhozom i masu pokolebati kao nedostojnu članstva. No, Kučum istovremeno nije bio lukav, nije se pokazao kao političar. Nikada nije obećavao ništa dobro unaprijed, nije se ni na što obvezivao niti je jamčio bolji život i prvi je, među svima meni poznatim kolhoznim aktivistima, imao hrabrosti kolhoznicima smrknuto priopćiti kako ih u početku očekuju brige, neumješnost, nered i bijeda; pritom da će bijeda biti još gora nego kod kuće i bit će je teže otkloniti, ali će zato, kad kolhoz ojača, bijeda biti nepovratno riješena. Tu misao Kučum, međutim, nije izgovarao, već mu je samo bila u glavi, a govorio je nešto drugo. – Možda će nam kasnije biti dobro? – bojažljivo su ga pitali prvi kolhoznici. – Ne znam – iskreno je odgovarao Kučum. – To zavisi od vas, a ne od mene. Ja ću vam pomagati, neću pripustiti kulaka u kolhoz, ali ćete se morati sami prehranjivati i ostvarivati bolje. Nemojte misliti da je vaš kolhoz potreban sovjetskoj vlasti – sovjetska je vlast živjela i bez žita – kolhoz je potreban vama, a ne njoj. – Što? – uplašili su se prvi kolhoznici. – A mi smo čuli da je kolhoz na duši sovjetskoj vlasti!
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=