121 Sanjin SOREL LJUBOMIR LJUBO STEFANOVIĆ što valja reći, s vlastitim ex librisom. Već su ondje vidljive neke od kasnijih poetskih karakteristika: redukcija sadržaja, sentencioznost, tema ljubavi/erosa, subjektivnost, pitanje lirske emotivnosti... Koliko je na potonjoj u svojim počecima inzistirao, toliko se tek nešto kasnije od nje distancirao. Pitanje patetike u jezičnome pjesništvu nije dolazilo u obzir! Na ovome se primjeru može vidjeti kako mu je poetika postupno, brzo, sazrijevala, a potom je, uvjetno rečeno, serijalnost, odnosno procesualnost i varijaciju odlučio legitimirati kao vlastitu stilsku, prepoznatljivu metodu. Prvo će pisati: * * * Lagano tiho umorno zadovoljno kao šetanje staraca obalom tada te osjetim da bih u predahu zaboravio da uopće valja nešto osjećati Potom će, u eri oskarovih pjesama, Stefanović napustiti pathos te će ih/sebe u velikoj mjeri ironizirati: Prva Oskarova pjesma Gospodin Oskar se igra riječima …..Oboje bjesmo umorni jako …..oh, djevojko plava dragu sam svoju volio tako….. kad bi samo znala….. Već tada je bilo vidljivo kako mu je poezija izrazito ritmo-melodijska, zbog brojnih eufonijskih figura, među kojima su rime, kovanice, igre riječima, a korištenje u tu svrhu makaronštine logičan je postupak, pa i više – budući da je kao urednik prepoznavao riječku multijezičnost (čakavski, talijanski, standardni jezik, pa i engleski), time se vodio i u pisanju književnih tekstova. Pa i druge tipove govora obilato koristi – arhaizme i žargonizme, terminologiju iz različitih prirodnih i društvenih područja, birokratski diskurs prema staroslavenskome jeziku, pravni i dokumentaristički leksik suočava se s jezikom vica i dosjetke. Učinak je opet u kontekstu – jedan tip korištenja jezika (makaronski) korespondira s jezičnim stanjem u Rijeci i okolici, Primorju:
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=