120 LJUBOMIR LJUBO STEFANOVIĆ Sanjin SOREL ki projekti biti ne samo osobni već i poetički uskladivi i spojivi – objavljivanje knjige Ifigenije Zagoričnik, kćeri Ljubina prijatelja Francija. Budući da jezik u brojnim konkretističko-vizualnim radovima nije predstavljao problem razumijevanja, jasno je da se tim modelima ne može pristupiti jednostrano i tek lingvistički, već pritom za razumijevanje složenih artefakata koji su se, i u Hrvatskoj, od 50-ih godina, a i nešto prije, pojavljivali, valja uzeti u obzir druge umjetnosti. Usprkos tome što u takvim radovima ima i tehničkih elemenata, u pjesništvu vrste koju ispisuje Stefanović, zbog redukcionističkih tehnika, prije je na djelu analitička estetika. Riječ je o tome da autor racionalno pristupa različitim tipovima iskaza – srednjovjekovno-pravnome diskursu, svakodnevnome govoru te enciklopedijskome stilu. Tako da, najednom, poetska istraživanja riječkoga autora nisu tek na razini dosjetke, jezično-vizualne igre, grafijske, leksičke i gramatičke evokacije, već ukazuju na to da svojim redukcionističkim principom konstrukcije takovrsna umjetnost ima vlastitu povijest protežnu na cijelo XX. stoljeće te da ona svjesno inzistira na radikalnosti poetskoga znaka, radikalnosti razumijevanja umjetnosti. Stoga je kod njega riječ o konceptualnome pristupu jednako takvoj estetici. Konkretisti su se bavili mnogočime – prostorom stranice, jezičnim redukcijama, materijalnostima znaka, uključen je vid/pogled kao ključan element čitanja, bavili se grafičkim izgledom, apstrakcijom, antimetaforičnošću, objektivizacijom, strukturom različitih vrsta medija, zatim umjetnošću samom, metatekstualnošću te intertekstualnošću/medijalnošću oslobođenom od socijalnih, antropoloških, ideoloških i drugih, dakle vanjskih, utjecaja. Književnost su izlagali u muzejima, na ulicama, vanjskim prostorima, proširili su razumijevanje pojma poezije, doveli do drukčijega shvaćanja komunikacije u umjetnosti, odmaknuli su se od emocija svake vrste, osobito patetike i sentimentalnosti, razumijevali su tu vrstu književnosti nekom vrstom konceptualizma. Uza sve razlike u pojmovima i terminima, pa i u povijesnom razvoju, svim tipovima vizualne poezije, signalizma, konkretizma, klokotrizma, tekstualizma, konceptualizma, neoavangarde... zajednička je barem jedna stvar: svima je njima tradicija – avangarda. U svim se tim praksama Stefanović okušao. Kao dobar retoričar, konkretistički stilist, Ljubo je koristio jezik u svrhu vlastite poetički zatvorene, postupne, intelektualne pjesničke gradnje i natrag – razgradnje. Procesualnost! Takav je postupak dokumentirao u posljednjoj knjizi. Pa ipak na tematskoj je razini ukotvljen u sadržaje realnog – turizam i terorizam, kozmetika i ljubav, ekologija i crna kronika, pacifizam i domaja, nafta i moda. Iz ostavinskih pjesama napisanih 1971. godine razvidne su i političke asocijacije (Gospodin Oskar je na liniji), ali i nešto zanimljivije – ulančavanje vlastitoga pisanja. Naime, prve njegove pjesme, one juvenilne, često su bile ljubavno-sentimentalne. U ostavštini je pronađen i mladalački ciklus pod nazivom Monolog ili nešto od onog
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=