118 LJUBOMIR LJUBO STEFANOVIĆ Sanjin SOREL Zbirka Pene ali kaštigi palimpsest je na Zakon trsatski iz prve polovice XVIII. st., koji se u prvome redu bavi regulama, zakonima, pravilnicima, statutima, kaznama/ kažnjavanjima, ali i šire – srednjovjekovnom svakodnevicom, anegdotalnim situacijama, erotskim aluzijama, imovinskim ili vjerskim problemima. Povijest je tu samo sredstvo prijelaza dijakronije u sinkroniju, nepoetskoga teksta u poetski, oko 250 godina kasnije. Pri tome prijelazu duhovitost koju Stefanović primjenjuje i uvodi, implementira u Zakon trsatski pokazuje temeljni postupak arheologa – interpretacija, prilagodba, komentar... Dokument postaje pjesmom, što je rijedak postupak u povijesti hrvatskoga pjesništva; najčešće je takvo što rezervirano za novo/povijesni roman. A da bi priča bila autentičnija, Stefanović istovremeno koristi arhajski jezik i suvremenu čakavštinu, naravno i talijanski. Književna kritika nije prepoznala to kako je načelni postupak preuzimanja i sinkopiranja Trsatskoga statuta iste godine Tonči Petrasov Marović realizirao u drugome statutu, onome Poljičkome, da bi iduće godine njegova Hembra bila objavljena kao knjiga. Sličnosti postoje i u jezičnome konceptu – iz jazika ditinstva u ditinstvo jazika, ali i u nekim „štosevima“: Stefanović u knjizi koja je nastala baš kao i Hembra, 1972., spominje moneyfestivale, Petrasov pak lova story. Ne govorim o tome kako je netko nekoga prepisao, bilo je nemoguće, već o činjenici kako se unutar radikalnih poetskih ideja dolazilo do sličnih rješenja. Stefanović je pjesnik kataloga. Katalog je opisao Lev Manovich u Jeziku novih medija (2001.) kao bazu podataka. Kada govorim o bazi podataka u poeziji, onda na umu imam sve što ulazi u tkivo teksta, ali s jednom posebnošću – ta baza mora biti organizirana na specifičan način kako bi se konceptualizirala. Iz šume znakova mora se prepoznati dosljedna organizacija koja zahtijeva svoju prostornost, a tiče se jezika, predmeta, subjekta, svijeta itd. U Stefanovićevu slučaju riječ je o dosljedno izvedenoj organizaciji knjiga, ponavljanju modela, sve su unutar jedinstvenog koncepta, kako poetički tako i stilistički, čak su i ciklusi u zbirkama istovrsno abecedno organizirani! Jednom je nosiva tema odnos juridičkoga dokumenta i pjesništva, drugi je put tema morska fauna, treći put, uglavnom, čovjek i ljudska ljubav. U svima njima jezik se dosljedno provlači kroz različite tipove stilskih figura koje se općenito grupiraju pod pojmom igre riječima. Drugim riječima, Ljubomir Stefanović dosljedno i racionalno stvara katalog pjesničko-analitičkih postupaka, metoda, stilova i sl., sve kako bi u jednome pjesnički ograničenom univerzumu pokušao po/kazati Sve. Temeljni je postupak kojim se koristi – procesualnost, popularnije rečeno – work in progress. Premda to Sve nije ni retorički (i svakako je drukčije) bujno kao u Milorada Stojevića ili Ivana Rogića Nehajeva, zanimljivo je to da bi – pokušamo li vidjeti što to Ljubo radi u svojim škrtim tekstovima i zaboravimo li na trenutak sve što je u njega poetički očito i jasno, već gledajući ga, dakle, i kao manirističkoga pisca – njegov pristup mogao držati vodu jer su njegovi „mali“, kratki, racionalni, analitički tekstovi
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=