110 Ogledi: PISAC, DEMOKRACIJA, IDEOLOGIJA Lada ŽIGO ŠPANIĆ „Srpsko ordenje za Petera Handkea“ – tako švicarski list Neue Zürcher Zeitung naslovljava članak o turneji austrijskoj pisca po Bosni i Hercegovini i Srbiji. Nobelovca su, kako piše u tom listu, njegovi prijatelji slavili zbog toga što je Srbiju „branio tijekom ratova u Jugoslaviji, a i kasnije“. Novinar rečena lista, Paul Jandl, prenosi izjavu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića koji je rekao kako „Austrijanac ima iznimne zasluge u predstavljanju Srbije“. I tako dalje... A u srbijanskom tisku pišu kako je Nobelova nagrada dodijeljena Handkeu izazvala u Hrvatskoj antisrpsku hajku. Opet Balkan kao skup nepomirljivih naroda, kao nužan rat, kao prokletstvo... A gdje je novi „balkanski“ dobitnik/ica Nobelove nagrade za književnost? Ako bi krunu i dobio netko s prostora bivše Jugoslavije, nastao bi pravi politički „dernek“ – da Nobela dobije Hrvat ili Hrvatica, planuli bi mnogi Srbi (i drugi), a i hrvatski jal dočekao bi svoga sunarodnjaka (sunarodnjakinju) na oštrici noža. I obratno. Ili, zamislimo da „Nobela“ dobije crnogorski pisac, odnosno, po Vučiću, jedan od onih iz „srpskog sveta“? Opet bure baruta. No, možemo mirno čekati to bure, jer„mali“ ostaju„mali“, bez obzira na povremene „trendove malih“ u očima „velikih“. T , samo bacimo oko na dobitnike Nobelove nagrade za književnost u posljednjih dvadesetak godina – opet su u igri „veliki“ narodi, velike „sile“ – Britanija, Francuska, Kanada, Njemačka, Španjolska, Italija... Od 2001. godine čak su četiri puta na listi dobitnici (-ice) Nobelove nagrade za književnost iz Ujedinjenoga kraljevstva iliti Velike Britanije! A već punih šezdeset godina „Nobela“, nakon Andrića, nije dobio nitko iz strana bližih nama. Dakle, od godine 1901., kada je utemeljena Nobelova nagrada, u velikoj većini dobitnici su pisci iz „velikih“ govornih područja, a autora iz „malih naroda“ jako je malo. Kao i u igri nogometnih reprezentacija, kao u politici, kao u gospodarstvu i ekonomiji. Kao svagdje i u svemu. I dok zaneseni pisci odvajkada zbore i pišu o magiji književnoga stvaralaštva, s užarenih glava švedskoga žirija Nobelove nagrade za književnost cijede se sve veći grašci znoja, u mukotrpnom slaganju i preslagivanju križaljke kojom se ne bi htjeli nikome zamjeriti, a opet, moraju se zamjeriti onima koji se zamjeraju svima. Nemojmo se stoga čuditi bujnim individuama kojima je mnogo draži njihov miligram slobode negoli svjetski „hram“ u kojemu se dodjeljuje najveće književno priznanje. Nema u tome hramu nikakvih bogova. To je svjetovni hram, u kojem ipak nagradu dobivaju dobri pisci, a opet, na štetu brojnih talenata koji u hram nikada ući neće. Samo zato što im se nisu poklopile „olakotne“ okolnosti, što ne ispunjavaju kriterije na svjetskome književnom lotu. Blago onima koji su na tom lotu dobili milijun eura! U tom smislu mnogi bi samotnjaci rado primili ovo priznanje (Sartre je, kako se priča, odbio Nobelovu nagradu iz intelektualne geste, ali se kasnije došao raspitivati o
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=