106 Ogledi: PISAC, DEMOKRACIJA, IDEOLOGIJA Lada ŽIGO ŠPANIĆ islam povratak u srednji vijek, a odjeknuo je i bijes slavnoga Houellebecqa koji ga je proglasio najglupljom od svih religija. Je li izbor Naipaula za „Nobela“ ujedno bila afirmacija oštre kritike islama iz Švedske? Moguće. Uostalom, mnogi veliki pisci u to vrijeme kritiziraju političke i vjerske dogme u svojim zemljama. Assia Djebar, koju su mnogi spominjali kao potencijalnu nobelovku (premda žiri ne objavljuje listu kandidata!), borila se dugo protiv islamskih okova, pisala je na francuskome i bila crna ovca u očima alžirske kritike. A dobro nam je poznata i ranija fetva (smrtna osuda) koja je pala na Salmana Rushdieja zbog Sotonskih stihova, romana objavljenog 1988., što je bila krajnja reakcija muslimanskoga fundamentalizma. A i sada su te teme itekako opasne, pa bismo mogli očekivati da „Nobela“ uskoro dobije neka javna žrtva žestokog islamizma ili talibanske politike. No može se zbiti i sasvim obratno – preskakanje dobitnika/dobitnice u ovome opakom kontekstu, prešućivanje, zbog straha žirija od osude, od neizrečene fetve islamske javnosti. Dakako, opet umjetnost i diplomacija na književnom pijedestalu! Švedski žiri protiv fašizma Mnogo je lakše davati nagradu žrtvama totalitarizama u povijesti, jer tu su stvari više-manje jasne. Što se tiče, primjerice, fašističkoga terora u prošlosti, tu je švedski žiri doista bio „u trendu“. Kada je 2003. godine stigla vijest da je Nobelovu nagradu za književnost dobio Mađar Imre Kertész, zapravo židovsko-mađarski pisac, šira javnost ostala je zatečena, jer je on bio gotovo nepoznat pisac, jedva spominjan i u mađarskim antologijama suvremene proze. No, Kertész, nepravedno zanemarivan i dobar pisac, ujedno je i bivši logoraš u Auschwitzu, koji npr. u svom romanu Bez sudbine iz prve ruke piše o strahotama nacizma. A baš u vrijeme kada mu je dodijeljen „Nobel“ antifašistički aktivistički pokreti šire se cijelim svijetom. Em je nagradu dobio nerazvikan, pače skroman pisac, em je žrtva nacizma, em... Švedska je akademija nekoliko puta u posljednje vrijeme pokazala još nešto: da je egzotika otkrivanja uglednih, zatajnijih imena zanima više od potvrđivanja već afirmiranih imena, što je bio slučaj s Günterom Grassom ili, u daljoj prošlosti, s Hemigwayem ili Camusom. Lijepa demokratska gesta žirija Nobelove nagrade za književnost – konačno potvrditi onu Barčevu „veličinu malenih“. Naravno, igru nije zaigrao sam pisac čija je misija da piše, nego se slagalica švedskih diplomata, eto, opet posložila. Slava piscima, mudrost diplomatima! Kad već spomenusmo Grassa, prisjetimo se velike afere oko njegove autobiografije Ljuštenje luka (u nas prevedene prije više od deset godina), u kojoj je ovaj nobelovac, ovjenčan nagradom 1999. godine,„pod stare dane“ priznao da je kao mladac bio u oružanim snagama SS-a te mu je knjiga poslužila i kao ispiranje savjesti. Usli-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=