105 Lada ŽIGO ŠPANIĆ Ogledi: PISAC, DEMOKRACIJA, IDEOLOGIJA Možemo se stoga zapitati kako među skandinavskim piscima, vrlo zastupljenima na listi nobelovaca, nema Augusta Strindberga i Henrika Ibsena, zašto je među Česima nobelovac Jaroslav Seifert, a nisu primjerice Milan Kundera, Bohumil Hrabal ili Jaroslav Hašek. Ili: zašto Nobelovu nagradu nije dobio Maksim Gorki, iako je bio ozbiljno u igri? Jer je godine 1933., kako tumači Hergešić, izbor morao pasti na jednoga emigrantskoga pisca plemićkoga podrijetla, a taj je bio Ivan Bunjin, autor koji je 1920. emigrirao iz Sovjetskoga saveza kao izraziti protivnik boljševika. U knjizi Ive Hergešića Književni nobelovci ima još mnogo zanimljivih primjera iz starijih vremena. Bi li gotovo nepoznati Saint-John Perse dobio„Nobela“ 1960. godine da nije bio generalni tajnik francuskoga Ministarstva vanjskih poslova i prijatelj švedskoga akademika Daga Hammarskjölda, ujedno i glavnoga tajnika UN-a? Vjerojatno ne bi. Kada je 1913. godine Nobelovu nagradu dobio Rabindranath Tagore, indijski pjesnik bengalskoga izraza, pjesnik tajni življenja i postojanja, bilo je to konačno priznanje piscu iz dalekih zemalja. Sve do 1945., kada će Nobelovu krunu dobiti Gabriela Mistral iz Čilea, na listi nobelovaca nižu se samo pisci iz velikih i moćnih zemalja – Francuzi, Amerikanci, Britanci, Šveđani, Nijemci... (osim rijetkih pisaca iz „malih“ zemalja, poput dvojice Poljaka, Henryka Sienkiewicza i Władysława Reymonta). „Nobel“ u kontekstu aktualnog multikulturalizma A sada se malo osvrnimo na novije vrijeme, Hergešićevim okom, mudrim, novinarskim, pomalo i detektivskim. Zapazit ćemo kako osamdesetih i devedesetih godina lukavi žiri Kraljevine Švedske uvodi novu politiku – u modu polagano počinju ulaziti kulturalni identiteti, doseljenja, prava manjina, pa nobelovci „odjednom“ postaju pera ne samo iz europskih velesila, nego i iz Japana, Kine, Južne Afrike, Egipta... Švedska akademija ne forsira više angloameričke, francuske, skandinavske pisce kao u početku. Pa spomenimo neke laureate – tu je Nigerijac Wole Soyinka (ovjenčan „Nobelom“ 1986.), Egipćanin Naguib Mahfouz (nagrađen 1988.), francuski pisac kineskoga podrijetla Gao Xingjian (nagrađen 2000.) itd. A potom se multikulturalizam opet, poput vatre, rasplamsao u medijima početkom novoga tisućljeća – podcrtava se svagdje kako su podjednako važni „veliki“ i „mali“, štuju se javno sve kulture, pa se švedska „porota“ mudro prilagođava vremenu. Nobelovac V. S. Naipaul (nagrađen 2001.) jest Indijac, J. M Coetzee (ovjenčan „Nobelom“ 2003.) podrijetlom je iz Južne Afrike, a obojica su engleski pisci zaokupljeni kulturalnim identitetima, kolonijalnim i postkolonijalnim iskustvima, manjim sredinama koje robuju predrasudama. Opet je politika u medijima bacila svoj tamni veo na književne riječi. Nobelovac Naipaul rekao je u jednoj u bučnoj raspravi da je
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=