92 OGLEDI: RAT U KNJIŽEVNOSTI / KNJIŽEVOST U RATU Dragutin LUČIĆ Luce zijancima – volja za samopotvrdom pretvara se u volju za uništenjem samoga tog (prijetećeg) opstanka, uzrokom je svih uzroka Peloponeskog rata. Sljedeće izvedbe izravni su ili neizravni prikazi „toga“ sebeskrivajućeg straha, koji se promeće u ničime zapriječeno nasilje, u ono što Grci ne imenuju kao polemos, nego kao hybris i eris, u bezmjerni zator svega drugog i drugačijeg, najzad svega ljudskog, štoviše svega svetog, svih pisanih i nepisanih ljudskih i božanskih zakona. Na čemu počiva vladavina kojoj se strah pred ništavilom skriva u negaciji svega drugog i drugačijeg? Riječ je o konzervativnoj tvorevini, koja se u mijeni ne promijeni, te nepopustljivo ustraje pri stečenom, jer je upravo to jednom stečeno uvjet očuvanja njezina vladajućeg ranga. Uspon drugih, iako se kod nje ništa nije promijenilo – moguće upravo zato – prijeti Spartancima političkom beznačajnošću, što je za njih, koji zahtijevaju da ih se uvijek uvažava kao prve, gore i od smrti. Stoga ta i takva vladavinska tvorevina, koja je svoj modus vivendi poistovjetila sa svojim vladajućim položajem, prijeti svima koji ma i samim svojim opstankom taj položaj dovode u pitanje, te i ne može drugo do skriviti rat, iako na usta svojih „glasnogovornika“ svoju dobrobit ne prestaje prikazivati kao dobrobit svih Helena. Ako je u početku i bilo kakvih iluzija, a bilo ih je, ratni su događaji razotkrili karakter te vladavine kao politiku sile lišene ethosa, što će reći bilo kakve mjere i granice. Pokazalo se da na onom nasilnom ustrojena vladavina, pa i kad zgodimice postavlja mjere i granice, čini to samo zato da bi ih prekoračila, jer proturječe unutarnjoj kakvoći sile; „svrhovita“ djelatnost politike osnovane na sili moguća je jedino i isključivo kao sebeumnažanje, sebeuvećanje, sebenadmašivanje, koje se onda podudara sa sebeodržanjem. Na način takvog držanja štiti takva vladavina sebe od propasti, osigurava se pred negacijom svoje, u biti, ipak prolazne naravi. Jer volja za načelno beskrajnim presizanjem preko sebe same izvire iz (skrivenog) straha od gubitka vlastite zbiljnosti njoj uvijek ispostavljene kao nešto izvanjsko, što se pod svaku cijenu mora ovako ili onako svladati; ljudstvo njome obuzeto iznova i iznova, bez predaha, stoji pred mogućim ništavilom vlastitog načina bitka, protumačenog kao uvijek i po svaku cijenu, pa i po cijenu zločina – biti prvi. Naime, Sparta je militarna tvorevina kojoj je rat „i rudilo i prudilo”, svi ostali prafenomeni, od rada i igre do ljubavi i smrti, stavljeni su u jaram toga jednog jedinog, sve manifestacije života stoje u sjeni toga jednog – od osebujne mitologije, poput one o Leonidi i Termopilskom klancu – načina donošenja vojno-političkih odluka, čuvenog „spartanskog odgoja” čiji je pandan u novije doba bio „pruski dril”, dakle takvog uzgoja omladine koja se glađu, žeđi, hladnoćom, žegom, teškim naporima, krvavim ratničkim igrama s helotima... stalno stavlja na kušnju i sprema za neki izgledni ratni pohod: Sa štitom ili na štitu – tko se ne sjeća ove militarne parole iz Lingua latina? Najzad, na spartanskim posljednjim počivalištima, kako javlja Jacob Burckhardt, je-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=