91 Dragutin LUČIĆ Luce OGLEDI: RAT U KNJIŽEVNOSTI / KNJIŽEVOST U RATU Istina koja se skriva Iz susreta Tukidid – Schluck ishodi važan uvid da je u naravi istine, pa i istine rata, pa onda i istine političkoga rata – da se skriva! Opasnost od promašaja sadržana je u jednostavnoj činjenici da put k otkriću istine ratova na tlu Jugoslavije i Ukrajine, vodi„preko“ riječi i događaja što im prethode i tvore ih, a upravo se u njima i iza njih istina skriva, ne izlazi na vidjelo, ne dȃ se jednostavno „iščitati“. Svatko „čita“ svoje „istine“, te otuda toliko „istina“, klatarenja i nesporazuma oko „definiranja“ rata, pače i u dnevnopolitičke, pa i vanjskopolitičke svrhe: najistinitiji uzrok ratu ostaje tako skriven krivcima, ali i žrtvama. Naravno, teški verbalni i krvni delikti, koji su im prethodili, mogu se smatrati uzrocima ratu, ali...? Ne niječe se da je riječ o teškim incidentima, kakvima, pa i težima, obiluje politička povijest, ali ostaje pitanje zašto se takvi jednom pokazuju kao casus belli, dočim drugi put tako nešto izostaje? Naime, oni, ti događaji, to nisu nužno već sami po sebi, nego to postaju tek uslijed stanja povijesnog opstanka u kojemu se zatječu države i političke vođe, ljudski razredi i narodi, njihovi usjevi, stoka, gospodarstvo i znanost, svetkovine i igre, periodički rituali, poimanje prostora i vremena, pjesništvo i filozofija, vjeroispovijest, odnosi spolova, pijetet spram mrtvih, bogovi ili pak izostanak bogova... Najistinitiji uzrok (alethestate profasis – Tukidid), koji iza kulisa na skriveni način tvori stanje povijesnog opstanka, što daje da politički sukobi prerastu u uzroke ratu, jest strah – zapravo strah koji se skriva pred samim sobom, koji se skriva od samoga sebe. U 23. poglavlju I. knjige Tukidid o ratu koji je zapečatio sudbinu Helade piše sljedeće:„Rat su započeli Atenjani i Peloponežani prekršivši tridesetogodišnje primirje, koje su sklopili iza zauzeća Eubeje. A zašto su ga prekršili, na prvom sam mjestu naveo uzroke i razmirice, da ne bi tko jednom pitao, iz čega se porodio toliki rat među Helenima. Najistinitijim uzrokom, ali koji se najmanje spominje, držim to, što su Atenjani postajali moćniji i zadavali straha Lakedemonjanima, te ih natjerali u rat.“ Krivi, jer su živi Čime su Atenjani „natjerali” Spartu u rat? Čime je Atena ugrozila Spartu? Odgovor je, barem na prvi pogled, gotovo apsurdan: ničime! Ili – jednostavno – samim svojim opstankom. Bolje rečeno, sebi svojstvenim načinom opstanka, a taj u očima Helena postaje sve privlačniji i utjecajniji. Naime, Atena je demokratski polis i pomorska sila na čelu Atičkoga (pomorskog) saveza te, kad bi to i htjela, ničime, baš ničime ne bi mogla ugroziti Spartu kao kopnenu silu. Ono što Spartance „tjera“ u rat skriveni je strah od puke opstojnosti onih kojima, kako stvari stoje, pripada budućnost. Odluka za rat njihov je odgovor na povijesno stanje u kojemu su se zatekli sa svojim duhovnim i političkim vođama. Naime, puki opstanak Atene, već po sebi, predstavlja prijetnju vladajućem rangu, što ga je Sparta stekla poslije ratova s Per-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=