90 OGLEDI: RAT U KNJIŽEVNOSTI / KNJIŽEVOST U RATU Dragutin LUČIĆ Luce „primijeniti“ na predratne i ratne događaje koji su se dogodili na tlu već bivše Jugoslavije ili se u ovome času događaju na tlu Ukrajine. Prethodno, naime, predstavlja tek skroman pokušaj raščišćavanja i ustanovljenja otvorenog područja u kojemu bi se rat kao„politički rat“, a pod tu se sintagmu mogu svesti spomenuta dva rata, imao pokazati s obzirom na karakter, uzroke i povode, odnosno imao bi, ako se posreći, izaći na čistac baš kao takav, ne kao ovakav ili onakav, nego upravo kao„politički rat“. Od dva„mislioca povijesti“ – Tukidida i K. H. Volkmann-Schlucka – koji u više no dvomilenijskom rasponu stoje u plodnom uzajamnom dijalogu te kušaju doprijeti do skrivene istine političkog rata kao takvog, dano je autoru ovoga diptiha da bude, tako reći, vođen u svojim nastojanjima, ukoliko ih uopće ima pravo nazivati„svojima”. Prvo: zašto Tukidid? Drugo: zašto Volkmann-Schluck? Treće: zašto upravo taj dvojac razdvojen morem vremena? U eseju Moć i ethos Volkmann-Schluck, sumisleći s Tukididom, za nj kaže da je u svojemu „povijesnom djelu“ prikazao rat kopnene sile Sparte i pomorske sile Atene, koji „prema svojemu porijeklu i tijeku pokazuje crte političkog rata“. Upravo u tom ratu našli su „bit i izopačenje političkog“, svog prikazivača i otkrivača – historika i povijesnog mislioca, čije je djelo, napominje se, s obzirom na stalnost političkih sukoba našega vremena,„upućeno ponajviše nama“. Upozoravajući na stvar Tukididova mišljenja, otkriva i svoje namjere, ponekad je gotovo nemoguće razlučiti jedno od drugog, odnosno jasno i razgovijetno raspoznati što je čije. S prvim, čini se, apsolvirano je i drugo pitanje. Idući za trećim, pitamo se još jednom kako je uopće moguće premostiti dvije tisuće i četiristo godina, koje „dijele“ dva, pa i dva najsrodnija misleća bića? Osim toga, što ima rat vođen od 431. do 404. prije Krista s recentnim ratovima na tlu Jugoslavije i Ukrajine? Odgovor je položen u sintagmu „istovremenost neistovremenog“ Reinharta Kosellecka, a ovaj ovu duguje prekretnici zapadnjačkoga mišljenja od onto-logičkog (Hegel) k onto-hronijskom (Heidegger), što je, bez ikave sumnje, iznimni „događaj“ suvremenog mišljenja. Zahvaljujući spomenutom „događaju“, odnosno radikalnom preokretu filozofijskog mišljenja,„istovremenost neistovremenog“ ne razumije se više pod uvjetom vječnosti nego pod uvjetom vremenosti, odnosno povijesnosti, pa je pod tim uvjetom moguće da jedan klasični i jedan moderni mislilac, jedan „spartansko-atenski“ i jedan srpsko-hrvatski ili rusko-ukrajinski rat, uz uvažavanje svih razlika, budu ipak na neki način suvremenicima. O tomu ovdje nije moguće dalje polagati računa! (Tko ima volje o nabačenom saznati nešto više, upućujemo ga na naslov: „O istovremenosti neistovremenog”, u: Davor Rodin, Prijepis politike, Školska knjiga, Zagreb, 1995.)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=