88 OGLEDI: RAT U KNJIŽEVNOSTI / KNJIŽEVOST U RATU Dragutin LUČIĆ Luce – „bolest na smrt“. Stoga je samo smrtniku dano da bude ratnikom; ratovi bogova iz grčke, indijske i nordijske mitologije nešto su poput inscenacija za vjerni puk, a ratovi iz životinjskoga svijeta tek više ili manje poučne basne ili parodije stvarnih ili izmišljenih ratova. No što i kako nakon svega kad, kako se voli reći, oružje zašuti? Što činiti, čemu se nadati? Naime, borba za poredak ranga ni u „mirnodopsko vrijeme“ ne gubi svoj polemički karakter, moć negativnog ne iščezava, samo se pripitomljuje, prevodi se u neki više ili manje trajni mirnodopski sklop vladavine, no time ne iščezava izvorna polemičnost međuljudskih odnosa; mir među ljudima ustanovljuje se kao stabilizirani rat. Jer rat i mir nisu parovi, puki kontrahenti – opominje se – naprimjer, kao toplo i hladno, svjetlo i tama, te se na vidjelo iznosi sva pogibeljnost takve iluzije. Blaženi, ničim pomućeni mir nalazi se samo u „blaženstvu” smrti. Zmije i vrapci Nakana ovoga kratkog nabačaja, naravno, nije ta da bude nekom apologijom rata, tek hoće biti podsjetnikom na to da „bratska raspra“ stoji, ne prestaje stajati, u temeljima svakog poretka vladavine, da je kamen koji je (ili kost koju je) podigao Kain zaglavnim kamenom ili ključnom kosti svake zemaljske države (civitas terrenae – Augustin), pa i one najhumanije, najmiroljubivije, najslobodarskije, te da se ekstatična polemičnost u području ljudske egzistencije ne dȃ otkloniti nikakvim religijsko-moralističkim zahvatom. Izvorna egzistencijalna polemičnost, s obzirom na svoje niknuće i značaj, ne samo da je tomu prethodeća, nego je i instrumentalno nedohvatljiva, odnosno neotklonjiva. Zaslijepljenost pak onim poželjnim promašuje zbiljsko, nije nikakavim odgovorom na rat u njegovu području bitka, pa čak ni primjerenim odgovorom na neko realno„ratno stanje“ (u uobičajenom prosječnom značenju te riječi). Moralistička uznositost i imoralistička rapuštenost pokazuju se kao lice i naličje iste medalje, na način jednoga ili drugoga držanja, jedva da se dopire dalje od površine same stvari. Jedno mjesto iz Homera (Ilijada, II, od 303), koje pjeva o tome kako Ahejci prije no što će zaploviti pod trojanske zidine prinose žrtvu bogovima, prethodni iskaz ogoljuje do krajnosti – moguće je da će se tako stvar bolje razumjeti... Naime, ispod oltara isplazi zmija koja proždire devet vrabaca i pretvara se u kamen. Prema znamenju, tako to tumači Kalhant, devet će godišta ratovati pod trojanskim zidinama, a tek će desetoga osvojiti Ilij! Toliko o ljudskom tumačenju božanskoga logosa. Međutim, ako se stvar osmotri iz vidokruga same „basne”, nije teško pretpostaviti to kako je zmija hoteća da rat nikada ne prestane ili da, u najmanju ruku, potraje sve dok se posve ne zasiti; vrapci, pak, da traje što kraće, štoviše da ga uopće ne bude.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=