87 Dragutin LUČIĆ Luce OGLEDI: RAT U KNJIŽEVNOSTI / KNJIŽEVOST U RATU Kamenovati ili namagarčiti Kamen koji je podigao Kain možda je najteži u ljudskoj povijesti – da li samo zato što je prvi? Mada je, zapravo, prema staroj legendi koju pripovjeda jedan od grobara u Shakespeareovu Hamletu, magareća čeljusna kost, a ne kamen, bilo priručno oružje kojim je Kain počinio „prvo umorstvo“. Uz zrnce crnoga humora, moglo bi se reći da je Kain namagarčio Abela. No bilo kamen ili kost, znamenjem je kraja jednog staroga i početka jednog novoga doba, novoga Saveza Boga i čovjeka – Kain je osuđen da bude upravo njegovom negativnom potvrdom. Takoreći kozmologijsko-teologijski raskol traži glavu onoga čiji je staroskitalački način vjerovanja-vladavine na izmaku, da bi onaj koji dohodi mogao sklopiti novi savez s Bogom, da bi se mogao zavjetovati i obdržati svoju novu – sjedilačku vjeru, odnosno epohalnu vladavinu Zemljom. Prvi se put u toj „bratskoj raspri“ objavljuju dvije potencije jednoga Boga (pradoba), događa se alteracija religijske svijesti koje su Kain i Abel slika (Bild) i očvrsnuće (figmentum). Isti Bog (pradoba), koji je u istovjetnosti sa samim sobom bio uzrokom jedinstva, u svojoj je dvostrukosti, u nepodudarnosti sa samim sobom, postao počiniteljem diobe i raspre. Karikirajući već od stalne uporabe izlizan Clausewitzev pravorijek iz djela Vom Kriege, moguće je uz dužan oprez reći da je rat, razumljen u prafenomenalnom smislu, nastavak kozmogonije i teogonije ljudskim sredstvima? U prvoj „bratskoj raspri“, koju nam je namrla kršćansko-judejska predaja, sve bitne crte borbe za nadvladavanje i premoć izlaze na vidjelo. Ali i svi bitni fenomeni ljudskoga opstanka – rad, ljubav, igra (ne tek kao igrarija), smrt... dohode tu u neko izvorno suodnošenje s „bratoubilačkim ratom“, a svaki je rat, zapravo, bratoubilački. No upada u oči to da je za razliku od, primjerice, rada, rat ekskluzivno ljudski međuodnos. Načelno, bore se dva ljudska bića, dva najbliža srodnika, dva izabranika pozvana da, svaki sa svoje strane, preuzme izniman udes donošenja odluke o jednokratnom i neponovljivom načinu opstanka, o„novosjedilačkom“ ili„staroskitalačkom“ poretku vladavine nad Zemljom – drugačije kazano, o ovakvom ili onakvom savezu s Bogom. Odluka o izboru pada u raspri. U svojoj krajnjoj ogoljelosti legenda o Kainu i Abelu otkriva da je krajnja moć jednoga nad drugim ljudskim bićem podcrtana u mogućoj prijetnji smrću, odnosno spremnosti da se ubije, da se drugoga prizove u njegovu smrt. Naime, za razliku od vječnih ili besmrtnih bogova, životinja i bilja prepuštenih ugibanju i uvenuću, ljudska egzistencija jedina umire smrću, otvorenost je za smrt, bitak je k smrti. Otuda postaje razvidno da krajnja moguća moć među ljudskim bićima predstavlja mogućnost da se raspolaže smrću bližnjega. Iz te mogućnosti onda bližnji bližnjega može staviti pred izbor: pokornost ili nasilna smrt. Onomu stavljenom pred izbor preostaje pak da se odluči na „borbu na život i smrt“ ili pak sužanjstvo, koje i nije drugo do neka inačica smrti (još) za života
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=