86 OGLEDI: RAT U KNJIŽEVNOSTI / KNJIŽEVOST U RATU Dragutin LUČIĆ Luce „ratuje“ i kao krvoločna životinja ratuje bitno drugačije od vuka. Ali i kad „ratuje“ kao Gandhi, uz čije se ime (s pravom?) vezuju zapadnjački pojmovi individualnog i kolektivnog „nenasilja“, odnosno „pasivne rezistencije“, čini to bitno drugačije od janjeta. Čini to i bitno drugačije od bogova, demona i anđela. Naime, čovjek nije neko međubiće između životinje i boga, ljudsko stoji izvan... Samu stvar rata – vodilo ga se topništvom ili muzama – naziva Fink „bratskom rasprom“, preuzimajući sintagmu iz naslova Bratska raspra u Habsburgu (Ein Bruderzwist in Habsburg) austrijskoga dramatičara Franza Grillparzera. Upravo je biblijska pripovijest o Kainu i Abelu iz Knjige postanka (Geneza) bogomdana da se „na njoj“ iznese smisao toga što se pod ovom sintagmom ima misliti. Svi, naime, više-manje poznaju pripovjest o ljubomori i bratoubilaštvu – ljubomoran na brata, brat ubija brata, Kain, prema predaji zemljoradnik, ubija stočara Abela. S općeljudskog, odnosno moralnoga gledišta, Kain je ubojica, Abel ubijeni, prvi je zločinac, potonji njegovom žrtvom! No, to da je prvi poljodjelac, a drugi pastir, u biblijskom kontekstu, naravno, nije izraz njihove, kako bi se to danas reklo, profesionalne orijentacije, nego su u tomu prokazani bitni potezi svjetskoga i božanskoga usuda, kojega su oni nešto kao ljudska oličenja (das Gebilde). Ta promjena stajališta od onoga najbližeg k onomu najdaljem znači ujedno promjenu viđenja njihova odnosa. U povijesti zapadnjačkoga mišljenja najveći autoritet u pitanjima „mitologije i objave“ F. W. J. Schelling, na čija se objavljena, dijelom prerađena berlinska predavanja (1842. – 1845.) prigodno ovdje poziva, kaže (zasnivajući ono što kaže na grčkoj mitologiji i starozavjetnim predajama) da je način života najstarijeg ljudskoga naraštaja bio nomadski te da je, s obzirom na tu činjenicu,„ne sijati sjeme“, „ne graditi vinograda“,„ne podizati kuća“, biti na zemlji uvijek „došljakom“ i najzad „sklanjati se na vijeke pod šatorima“ –„bila vjera toga naraštaja“. A Abel je upravo sin i predvodnik toga najstarijeg ljudskoga„koljena“, poklonik prvoga, staroga Boga pradoba, njegov zavjetnik i saveznik. Za Abela je tabu ono što Kaina obdržava u onomu što on jest, jer Abelu je upravo zabranjeno podizati nastambe, graditi vinograde, sijati sjeme, zabranjeni su mu kruh i vino, sve što već grčka mitologija slavi kao darove drugog, novog, mladoga Boga, primjerice Dioniza, a Novi zavjet pak kao Kristove darove, kruh i vino kao transsupstancije, znamenja novoga vremena, nove vječnosti. Zanimljivo je to da za smrtni grijeh Jahve Kaina ne sudi prema vladajućem starozavjetnom načelu„oko za oko, zub za zub“ (ili moguće na perfidan način ipak da?), jer zabranjuje da ga se ubije – proklinje ga i kažnjava doživotnom skitnjom, lutanjem na zemlji, načinom života jednoga mrtvog, što je za Kaina gore od same smrti, te otuda i kaže da je njegova kazna odviše teška da se snosi.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=