85 Dragutin LUČIĆ Luce OGLEDI: RAT U KNJIŽEVNOSTI / KNJIŽEVOST U RATU nama. Ne računa se unaprijed ni s ratom kao s blagoslovom, ali ni prokletstvom, ne započinje se od nekog pretpostavljenog prastanja, koje se po jednima pokazuje kao bespoštedna borba svih sa svima, a prema drugima kao idila gdje vuk i jaganjac liježu zajedno na počinak – na tako nešto ne računa se ni kao s nekom iščekujućom svrhom – totum humanum, što ima uslijediti na kraju povijesti. Rat se ovdje uzima za jednu od bitnih ontologijskih i kozmologijskih, a onda i teologijskih i antropologijskih crta opstanka, kao prafenomen (Urphänomen, Goethe) ili temeljni fenomen (Grundphänomen, Fink) ljudskoga obitavanja u svijetu. Tu pak crtu svojstvenu ljudskom, ali i nadljudskom, previđa se svugdje i svakad, gdje i kad se iz religioznih, ideologijskih, moralnih, prehumanitarnih, pa i romantičarsko-sentimentalnih obzira, računa s nekim eshatološkim stanjem nenasilja, s vječnom harmonijom, bratstvom pojedinaca, društava i narodā, s blaženim mirom u njihovim dušama i srcima. Gdje i kad se tako sudi, promašuje se i ljudska, štoviše i više nego ljudska, stvar rata, podliježe se opasnim iluzijama, izabiru se kriva sredstva i lijekovi; gdje i kad se apokalipsa neočekivano dogodi, vjerski i socijalni profeti pitaju se: Kako je to bilo moguće?! Kod toliko „dobrih“ namjera!? A vjerovalo se, zgodimice, da se država može ustrojiti kao obitelj ili obitelj kao država, što je već samo po sebi proturječno, štoviše da će cijeli svijet postati velikom sretnom obitelji rasa, naroda, religija, spolova, klasa, crkvenih, civilnih te, uz nešto ironije, da se ne rekne, cinizma, i – vojnih lica. Protuslovna je činjenica da su se među propovjednicima takvoga stanja našli i oni svojevremeno nazivani „naoružanim prorocima“ (N. Machiavelli), teže je pak uvidjeti to kako je još veće protuslovlje da su se među njima javili i goloruki, ili ne baš goloruki, nego s maslinovim grančicama i golubovima mira u ispruženim rukama (H. Rousseau). Tragedije i komedije svih vremena prepune su takvih lica, neka su se javila i u dvostrukim ulogama... Pokušaj „naoružanih“ da stave znak jednakosti između etičkoga i političkoga propao je, uostalom kao i kušnje „nenaoružanih“ da isti znak stave između moraliteta i religioziteta. Bratska raspra I ne osobito pomnjivom istraživaču Staroga i Novoga zavjeta ukazat će se brojna mjesta na kojima se, najblaže rečeno, moralno i religiozno ne podudaraju bez ostatka. Ima li u tom pogledu uzoritijeg primjera od Kaina i Abela, prema predaji prvoga bratskog para nakon stvaranja svijeta. Biblijski dioskuri dobrodošli su Finku da pokaže kako polemičnost ljudske egzistencije opstoji prije moralnoga prosuđivanja, odnosno da pokaže kako je postav bratstva, dakle krvnoga, dakle najbližega srodstva kao protumogućnosti ratu moralno privlačan, ali u biti utopijski program. Naravno, pritom nema niti govora o nekoj ratobornosti u životinjskom smislu: vuk koji kolje janje jednako je nevin kao i janje koje mirno pase na livadi! Čovjek kad
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=