84 OGLEDI: RAT U KNJIŽEVNOSTI / KNJIŽEVOST U RATU Dragutin LUČIĆ Luce Sljedeće minijature pokušaji su da se na tragu Tukididove Povijesti Peloponeskog rata te Moći i ethosa Karl-Heinza Volkmann-Schlucka, u kojemu je prvi veliki klasični historik i povijesni mislilac pronašao svoga suvremenog interpreta od formata, te otkrića sabranih u spisu Osnovni fenomeni ljudskog tu-bitka Eugena Finka, na čistac (Lichtung) istjera skrivena istina rata kao prafenomena života, te istina političkoga rata: upravo se takav karakter pripisuje Peloponeskom ratu, što su ga vodile Sparta i Atena sa svojim saveznicama, prvime takvim u povijesti Zapada, koji je za svoju krajnju posljedicu imao propast grčkoga polisa, odnosno svega što se naziva grčkom klasikom. MIŠLJENJE NA RAT Rat kao prafenomen Ako se ne radi o nekom slučajnom, nasumce„tek tako“ izabranom„novom” naslovu, ako nomen est omen, onda naslov upada u oči, nameće se pitanje: Zašto mišljenje na, a ne mišljenje o ratu? Može li pomak od jednog„o“ k jednom„na“ presuditi u jednoj toliko ozbiljnoj stvari? Ako da, kako? Najkraće moguće: u mišljenju o ratu, upravo ovo„o“ upućuje na, gotovo bi se moglo reći, predrasudnu razdvojenost mišljenja kao subjekta i rata kao objekta, pa na neki skriveni način već unaprijed pada odluka „o“ predmetu istraživanja, pridaje mu se previše ili premalo, ne i ono što ga zapravo u njegovu načinu bitka ide, na što je svojevremeno metodički u drugoj polovini XX. stoljeća upozorio Vanja Sutlić u traktatu Mišljenju na narod, a koji je s obzirom na recentno stanje nacije nacionalne (ne)svijesti još daleko od toga da bude stavljen ad acta. Za razliku od mišljenja „o“, mišljenje na rat misli „na“ stvar rata (do)puštajući da se dotična pokaže onakvom kakva jest u svojoj neskrivenoj, neprepariranoj, nepatvorenoj fenomenalnosti. Drugim riječima, kad se kaže„mišljenje na rat“, misli se onako kao kad se, primjerice, kaže „borba na život i smrt“, gdje je borba supripadna životu i smrti, a život i smrt – borbi! Naime, rat kao rat izvodi se na čistac s onu stranu socijalnih, psihologijskih, humanističkih, humanitarnih, strategijskih, geopolitičkih, etničkih, religioznih i bezbrojnih inih prosudbi i predrasuda; na rat se ne pomišlja ni kao na „pogubu ljudske naravi“ ili „moralni defekt“, daje mu se da se pokaže u vanmoralnom smislu, takoreći„s onu stranu dobra i zla“, ako je tako nešto čovjeku uopće moguće? Ovdje se, štoviše, ne uzima zdravo za gotovo da je za vođenje rata nužno oružje u doslovnom smislu riječi, nije unaprijed samorazumljivo to da borbu neizbježno prati nasilna smrt, razaranje, posvemašnji zator svega ljudskoga, iako se od toga nikako ne može pobjeći, jer su smrt i zator, kao sjena na koju samo u rijetkim trenutcima obraćamo pozornost, već uvijek tu, uokolo nas, pa i u
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=