79 Jelena LUŽINA OGLEDI: RAT U KNJIŽEVNOSTI / KNJIŽEVOST U RATU uvodu svoje knjige o Ratu i miru veli da taj roman„...kao i život, nema početak, nema kraj. On je sam život, u vječnom pokretu.“ Usuđujem se pridodati kako je taj „vječni pokret“ ipak omeđen. Vrlo precizno. Dvjema velikim povijesnim bitkama, koje su zapravo determinirale „lik i djelo“ Napoleona Bonaparte i nesumnjivo odredile obje ključne točke njegova nevjerojatnog životopisa. Dogodile su se u rasponu od sedam godina. Prva je glasovita bitka kod Austerlitza, poznata i kao „bitka tri cara“, možda i najvažnija u nizu Napoleonovih bitaka, njemu nadasve kratka i slatka (2. prosinca 1805.), u kojoj je jednim udarcem pobijedio i Habsburšku Monarhiju i Rusko Carstvo. Bio je to trijumf prvoga reda! Druga bitka je Borodinska, Francuzi je tituliraju kao Moskovsku, izvojevana sedam godina kasnije, 7. rujna 1812., ali ovoga puta pirovski izgubljena za francusku stranu. Naime, isti onaj general Kutuzov, koji je rusku armiju vodio i kod Austerlitza (gdje je bio poražen), na Borodinu je doduše opet izgubio gomilu topova i više od 20.000 vojnika (bitka je trajala 15 sati), a onda se s vojskom krenuo povlačiti prema Moskvi (udaljenoj nekih 150 kilometara), prošao kroz tu Moskvu (koju su njeni žitelji već bili napustili) i nastavio dalje, još dalje, još i još dalje... Napoleon je krenuo za njim. Ustvari, krenuo je u jednu od najveći strateških pogrešaka u povijesti ratovanja. Da, ušao je u praznu i pakleno hladnu Moskvu i ne, nije pobijedio. Nego je izgubio ne samo tu bitku za Moskvu i taj antiruski rat, već i sve što se uopće izgubiti moglo. I osobno i profesionalno. O politici i državništvu da ne govorimo. Pogotovo ne o slavi i o vlastitu mitu. Motao se, dakle, Napoleon neko vrijeme tom pustom i ledenom Moskvom, dobrim ju je dijelom i zapalio, valjalo se nekako zagrijati u gadnoj ruskoj zimi... A onda je učinio jedino što se još dalo učiniti: krenuo se povlačiti, preko cijele Europe, sve do Pariza, pa onda i do onoga ukletog otoka Svete Helene, na kojemu je umro devet godina kasnije, 1821. U pedeseiprvoj godini. Napoleonov put u bezdan, na jednoj, te put ruske pobjede u porazu na drugoj strani, maestralno je kontrapunktirao Čajkovski u glasovitoj uvertiri 1812. Prepunoj topovskih salvi! U vrijeme sovjetskog socijalizma, u Moskvi je izgrađen velebni muzej Borodinske bitke. Okrugao, panoramski, golem, krcat topovima, zastavama, mamutskim zidnim slikarijama i voštanim figurama ljudi i konja. Bilo je to, tada, jedno od onih nekoliko kultnih mjesta na koja su privođeni svi stranci-namjernici, poglavito oni koji su u SSSR stizali nekim poslom. Prvi sam se put u Moskvi našla sredinom sedamdesetih, s jednim kazališnim ansamblom, dakle „poslovno“, pa nam se socrealistički muzej Borodinske bitke naprosto podrazumijevao (kao i Lenjinov mauzolej). Od svega viđenog i svega kazivanog (kustosi su bili nadasve opširni, trudili su se na nekoliko stranih jezika, bombardirali nas vojnopovijesnim činjenicama...), ništa se
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=