77 Jelena LUŽINA OGLEDI: RAT U KNJIŽEVNOSTI / KNJIŽEVOST U RATU Dobro, izuzimam nas, staromodne štrebere, koji još uvijek čitamo debele i dosadne knjige, kunemo se da značenje svake riječi/rečenice proizlazi iz konteksta i da je kontekstom uvjetovano, te se tako i ponašamo u takozvanom stvarnom životu. But, that`s another story!, ponavlja – sveudilj – Jack Lemmon u jednoj prastaroj i neodoljivo šarmantnoj filmskoj komediji Billyja Wildera. * Da su ratovi dobra književna i svakojaka tema znamo, valjda, još od Ilijade i od nešto kasnijih Perzijanaca, inicijalne Eshilove tragedije kojom je 472. godine prije Krista započela duga kazališna povijest. Jedan od najslavnijih ratnih naslova svakako je Tolstojev megaroman Rat i mir. Tijekom posljednjih desetak-petnaestak godina puno sam puta gledala njegove iznimno intrigantne dramatizacije/teatralizacije/ekranizacije, čak i dvije operne verzije od kojih je jednu skladao Sergej Prokofjev; da, odgledala sam i dva-tri baleta; potom i jednu rusku i prilično epsku televizijsku seriju iz kasnih devedesetih; pa tri ili četiri kazališne inscenacije od kojih su dvije bile iznimno intrigantne – ona Tomaža Pandura, na sceni zagrebačkoga HNK (2011. godine) i posljednja, iz lipnja 2022., u vrhunskoj produkciji beogradskog Narodnog pozorišta, lucidnoj dramatizaciji Fedora Šilija i apsolutno superiornoj, rijetko inteligentnoj režiji Borisa Liješevića, trenutno jednog od najkompetentnijih redatelja u ovome dijelu Europe. Rat i mir, složit ćemo se, sve je samo ne jednostavna tekstura: „nakrcana” je svakojakim povijesnim činjenicama (koje je prokleto teško teatralizirati ili „pojednostaviti”, a jednostavno se ne mogu „preskočiti” ili ignorirati!);„prenaseljena” je raznim licima i„personama” (koje očito nisu sklone scenskom„pripitomljavanju”);„pretrpana” je događajima svake vrste – od osobnih i intimnolirskih do beznadno opsežnih i/ili dramatičnih u najproblematičnijem/najškakljivijem značenju ovoga pojma „širokog spektra”. Najposlije, epska tekstura Rata i mira, romana koji književni teoretičari nazivaju i „roman rijeka”, heterogena je u svakom smislu, poglavito takozvanom „tematskom” i/ili diskurzivnom (plus semantičkom), jer joj se „raspon” praktički ne može definirati. Naime, taj se ukleti„raspon” njezina književnog materijala neprekidno „razlijeva” u svim smjerovima i, na razini teksture, kontinuirano se „operacionalizira” na sve moguće načine, zaključno s ona dva Tolstojeva „prosvjetiteljska” ili „filozofska” epiloga (eseja?) kojima je poentirana četvrta (završna) knjiga. Upravo njih prolistavam razmjerno često. U četverosveščanu izdanju Rata i mira, kojim se godinama služim, opseg romanesknog materijala otisnut je na ukupno 1.782 stranice. Bez bilješke o piscu. Kako to čudo od teksture, najprije a) resemantizirati, i onda b) „oživjeti” u obliku/formatu dinamičnih i „čitkih”/„pitkih” scenskih slika čija „živa izvedba” ne smi-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=