76 OGLEDI: RAT U KNJIŽEVNOSTI / KNJIŽEVOST U RATU Jelena LUŽINA markirali/atribuirali onim tajanstvenim svitkom pergamene, zaduživši je da ga sveudilj drži u ruci. Svitak je, dakako, zatvoren i čvrsto „zarolan“, samo bogovi znaju što je u njemu zapisano... To, via facti, upućuje na logički zaključak kako je i sama misija Dotične Dame u osnovi prilično tajnovita, zapravo nejasna, u najmanju ruku ambivalentna, stoljećima već. Glede i unatoč mitologemu koji njoj – povijesti kao znanosti – tradicionalno dopisuje lukrativni kompliment magistra vitae. Što smo od ove magistre uopće naučili, kao ljudska bića, navodno inteligentna? Poglavito u stvarima ratovanja? Sudeći po posljedicama, tijekom posljednjih dvadesetak-i-pet stoljeća nismo se baš pokazali dobrim dijacima iliti učenicima. Zapravo, beznadni smo ponavljači. Kad god krene neki ozbiljniji ratni kijamet, a takvi nam se (izgleda) događaju na sve strane, sve učestaliji i sve dramatičniji, pogotovo u tehnološkom smislu, osobno se nastojim zaštititi na način koji bi Voltaire definirao hiperpoučnom sintagmom o okopavanju vlastita vrta. Naime, hereditarnu nemoć pred ratnim strahotama – ne samo osobnu nego i kolektivnu – uporno nastojim „obraniti“, donekle i zaštititi, od medijskih i inih„propagandističko-politikantskih“ napadaja iz svih mogućih oružja. Koja protogonisti i antagonisti ne biraju, nikad. Poglavito u takozvanim„informacijskim ratovima“ tijekom kojih„prekomjerna granatiranja“ ne prestaju nikad, a njihove se posljedice uvlače u naše živote na svakom koraku, na javi i u snu. Uostalom, opće je mjesto svake „ludorije rata“ upravo činjenica da je njihova prva žrtva upravo istina, sirotica veritas/veritatis, koju sve zaraćene strane natežu kako im se prohtije. Da, naravno: formulacija o „ludoriji rata“ nije moja, nego je prepisana iz naslova ratnoga dnevnika Jeana-Paula Sartrea iz godina 1939.-1940. (Les carnets de la drôle de guerre, Gallimard, Paris, 1983.). Dnevnik je objavljen posmrtno. Moglo bi se, dakle, reći kako sam od Sartrea, ali i od nekih drugih pisaca (popis je podulji) naučila da se pred ratovima uvijek valja „zakatančiti“ – što je moguće hermetičnije! – u (ponovno) čitanje mudrih knjiga. Dobrih starih klasika. Da nisam jedina pokazuju, primjerice, sve češća zazivanja poznatih književnih sintagmi koje ili aludiraju na ratove ili ih, recimo, na razne načine parafraziraju i alegoriziraju. Poglavito u visokonakladnim medijima. Otkako je krenula posljednja invazija na Ukrajinu, nekoliko sam puta (na internetskim portalima) naletjela na različite naslove koji se pozivaju na Držićeva Negromanta od velicijeh Indijah („rat, poguba ljucke naravi“), aludiraju na citate iz Churchillovih ratnih govora („borit ćemo se... – tamo,‘vamo i onamo“), ili se zaklinju u zvučne de Gauelleove strategeme („jedinstvo Europe od Atlantika do Urala“..., itakodalje). Internet je, naime, čudo prirode, odnosno tehnologije: jednim se magičnim klikom iz svakog konteksta dade isisati što god hoćete te se svi učas predstavljamo pametnijima i – osobito – načitanijima nego što to jesmo ili zaslužujemo biti.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=