66 OGLEDI: RAT U KNJIŽEVNOSTI / KNJIŽEVOST U RATU Vinko BREŠIĆ ji. Nekoliko mu puta ponavljam demografsku sliku Hrvatske, posebice Dubrovnika i Vukovara. U jednom trenutku to nazovem prvim hrvatsko-srpskim ratom, on me ispravi „najmanje drugi“ misleći na onaj u Drugome svjetskom te pita nije li se nekako mogao izbjeći rat „dvaju slavenskih naroda“. Primjećujem kako mu pogled s vremena na vrijeme bljesne i takav me sve više podsjeća na Tomu Đurinovića, zagrebačkog TV-novinara, Cesarićevoga, a potom i mojeg prijatelja... Nalazim previše sličnosti, i više nisam siguran je li to dobro ili nije... Łucja se smije i dodaje: „Nije nam samo od Boga, nešto je i od iliraca“, pa zapjeva Jeszcze Polska nie zginęła, a ja je pratim... Još Horvatska ni propala... Na to se oglasi Wlodek podsjetivši nas da smo i dalje u „garnizonu“ i da ruski prislušni uređaji najvjerojatnije još funkcioniraju... Łucja sada zapjeva Hej Slaveni... Smijemo se kao djeca. U dvorani glazbenog liceuma Pjesnički maraton. Łucja obilazi oko mene kao oko prvoškolca, da se ne izgubim. Sva je uznemirena i zagonetna. Dvorana ispunjena do zadnjeg mjesta, uglavnom mladež. Onda čujem kako netko na pozornici izgovara moje ime, Łucja me značajno pogleda i kaže: „Sad ste vi na redu, profesore!“ No, mi smo dalje sjedili na svome mjestu, a na pozornicu je izišao... Woyciech Siemion – „prvak varšavskog kazališta“, šapne mi Łucja na uho... Svjetla se lagano prigušiše, glumac se nekoliko puta nakašlja, krene nekoliko koraka u dubinu pozornice, pa se okrene prema publici i počne govoriti ravnim i teškim glasom...: Jest listopad i Europa powoli zapala swoje kolorowe swiątła poprzedząjce dzień, w którego nadajście nie wątpi ponieważ dotąd nadchoził... Nisam vjerovao svojim ušima. Pogledavam u Łucju, pogledavam u glumca koji se sve više lomio u polusjeni široke pozornice, gestikulirao i gušio čudnim... zaboga, mojim riječima, mojim poljskim riječima, riječima Łucje Danielewske, koja je tu stajala pokraj mene i netremice gledala u svoga varšavskog prijatelja... I kad je glumac napokon dospio do mjesta u pjesmi i małego Jezusa w słodkim żłólobeczku, znao sam da je kraj i da ništa ne može trajati vječno, iako je tih nekoliko minuta za mene bila čista vječnost... A onda se dogodi nešto posve neočekivano: umjesto pljeska i svega što uz finale jednoga nastupa ide, glumac je na pozornici zašutio, publika je šutjela, glumac i publika su zajedno šutjeli, šutnja je trajala, šutnja je i dalje trajala i ja sam se u nelagodi počeo osvrtati i tražiti pomoć u Łucjinim sveprisutnim očima. Iznenada licej se počne ustajati, svi na nogama kao jedan, potom gromoglasan ujednačeni pljesak, kao da je danima uvježbavan, pa klicanje: Chorwacja! Chorwacja! Chorwacja! Łucja me zgrabi za ruku i povede na pozornicu, k Woyciehu koji je još otirao suze... Bez riječi zagrlim čovjeka kojeg sam prvi put u životu vidio, i on mene, publika je još pljeskala, obojica grlimo Łucju... Ne znam je li to baš tako bilo, ali znam da nije bilo drukčije i svaki put kad vidim Woyciehovu zahvalu na tekstu Łucjina prijevoda Predbožićne Europe A.D.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=