65 Vinko BREŠIĆ OGLEDI: RAT U KNJIŽEVNOSTI / KNJIŽEVOST U RATU djeljko (Fabrio) i nitko iz uprave ne mogu, zna se zbog čega, i ja to sada smatram svojom obvezom. Naoružao sam se plakatima, statističkim tabelama o demografskoj slici zaraćene države, člancima iz Vjesnika i Danasa i, dakako, pjesmama. Štoviše, već sam neke pjesme poštom poslao Łucji u Poznań, da ih stigne prevesti do mojeg dolaska kako me je molila.4 A kad sam došao, Łucja me dočekala i razdragana i uplakana. Njezine krupne tirkizne oči svih tih dana bit će suzne, ali ne miruje, nego me smješta u hotel (bivši garnizon), upoznaje s kolegama i novinarima, dogovara intervjue, posjete i nastupe... Ja se grčevito hvatam radio-aparata ne bih li uhvatio koju našu stanicu, pokušavam telefonirati, ali veze ne uspijevaju... Odlazimo u Łucjin stan i ona odatle pokušava dobiti Zagreb, bezuspješno... Na povratku zastajem ispred njihova Ratusza (Gradske vijećnice) zadivljen prizorom, na što mi Łucja veli da je u ratu bio samo kamen na kamenu, drugi dan mi donosi repliku zvona s dvjema kozama, koji se na ovome trgu uredno oglašava u svako podne... Odnekud sirena, ja se u strahu obazrem, to je hitna, profesore, ne bojte se! – veli mi točno pogađajući u moje nove strahove iz novozagrebačkih podruma... Ja sam cijelo djetinjstvo provela u podrumima, varšavskim, upliće se Łucja u moj život kao u svoj vlastiti, i opet joj vidim zacakljene velike plavo-zelene oči... Vodi me k svojima, molim je da nađemo cvijeće i barem neku bocu vina... Tamo me primaju s puno sućuti, kao da sam izbjeglica ili netko tko je preko noći ostao bez igdje ikoga... Posjećujemo i šefa slavistike, profesora Bogusława Zielińskog... Prima me srdačno i s mnogo planova za suradnju... Napokon uspijevam dobiti suprugu... Znaš da je Vukovar pao?, pita me... i ja se čudim tome njenom pitanju kao da nije prošlo dobrih desetak dana, ali svejedno – kao da to čujem prvi put... Isto me pita i Łucjin prijatelj, novinar Wlodek... Sastajemo se u mojoj sobi: Wlodek uvaljen u neku otrcanu fotelju, Łucja stavila vlažni povez na oči, boli je glava, a zapravo preumorna je, ja strpljivo odgovaram na Wlodekova pitanja, polako i razgovijetno da mu ih Łucja, tako ležeći, može prevesti... Wlodek pokušava biti provokativan, ali mu to ne ide...5 Svega je svjestan, posebno rasporeda snaga sada već u bivšoj Jugoslavi4 Tygodnik Ludowy od 1. prosinca najavio je manifestaciju Łucjinim prijevodima sedam pjesama među kojima po jedna Božice Julušić, Anke Žagar i moja, ostale grčkih i njemačkih autora. Sa subote na nedjelju 30. studenoga/1. prosinca Głos wielkopolski objavio je razgovor poljskog novinara Włodzimierza Branieckoga sa mnom Jakby tu mieszkał inny Bóg, u petak 29. studenoga magazin Gazeta poznańska donosi pismo Łucjine prijateljice Branke iz Karlovca, a nešto ranije isti je magazin 24-26. studenoga prenio Łucjin prepjev moje pjesme Predbožićna Europa A. D. 1991 (Przedgwiazkowa Europa A. D. 1991). Riječ je o pjesmi iz ciklusa Bochumski triptih i drugi eseji, koji sam netom bio priredio za svoj časopis i poštom ga ranije poslao Łucji u Poznań. 5 Npr. ne vidim li se kao intelektualac i na fronti?, na što sam mu odgovorio da je moje mjesto tamo gdje najviše i najbolje mogu pomoći svojoj domovini, sada mogu ovo raditi svugdje, reklo bi se ratu usprkos, zato sam i u Bochumu i u Poznańu...
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=