64 OGLEDI: RAT U KNJIŽEVNOSTI / KNJIŽEVOST U RATU Vinko BREŠIĆ Bližili su se adventi i stizali jedan za drugim. I svi raskošniji jedan od drugoga. Europa se spremala za još jedan Božić, a u Hrvatskoj Vukovar pred padom. U mome novom kabinetu plakati s natpisima Stop The War in Croatia i Dimitrijeva (Popovića) grafika Kristove glave s trnovom krunom i Ljubičićevom intervencijom: Krvatska. Na svakome koraku prati me podrška novih kolega. Oni kancelaru Genscheru šalju otvoreno pismo u kojemu bochumski slavisti traže „neodgodivo priznanje Hrvatske i Slovenije“ i o tome u Vjesniku 11. studenoga obavještavam hrvatsku javnost. U međuvremenu Łucja Danielewska javlja mi iz svoga Poznańa da je primila bochumsku razglednicu, da dobro zna gdje sam ja a gdje moja obitelj, svaki dan misli na Hrvatsku, voljeni Zagreb i sveti Dubrovnik, jer:„Ovo što se sada događa u Hrvatskoj je jedan ogroman i strašan zločin prema čovječanstvu – uopće! Uzbunjena i puna očaja napisala sam pismo gospodinu Tadeuszu Mazowieckomu (...) neka naša vlada nešto radi, neka piše, neka govori, neka galami u svim svjetskim gremijima!“. Dodaje da me čekaju, da upoznam „naše Društvo poljskih književnika i naš grad“, a prije svega da razgovaramo:„Bože, kako se bojim da ne zaboravim hrvatski!“. Gotovo u isti dan iz Rima piše mi kolega i prijatelj Lionello Costantini: „Dragi prijatelju, veoma sam tužan, jedva vjerujem u ono što vidim na televiziji. Pitam sebe, pitam tebe da li je to doista stvarnost, nije li to možda samo neki ružan san...“. Zvonko mi se javlja iz Göttingena:„Bože, kako je sve strašno, tragično. Čitam Bibliju i tražim uzroke naše krivnje, jesmo li mi, Hrvati, taj rat mogli izbjeći? Za samo godinu dana, kako sam bio ovdje, naši su ljudi doživjeli fanatičnu preobrazbu, zaprepastio sam s koliko vjere i naivnosti, hrabrosti, naš narod živi svoje možda najteže trenutke. Ni sada nemam prave razmjere...“. Na kraju otvoreno sumnja da ćemo uspjeti s našim časopisom („ne vjerujem da ćeš/ćemo uspjeti s tim časopisom“) za koji šalje svoje elegije. Kao po dogovoru stiže i Jȍzino pismo u kojemu me moli da interveniram u njegov tekst za prvi broj, misli da se časopisima„ima smisla baviti, i to upravo danas kada se takav posao čini potpuno deplasiranim. Proći će rat, i naše traume, pa i mi sami, a časopisi će ostati“. Samo nekoliko dana nakon pada Vukovara na već najavljeni poziv Društva poljskih pisaca putujem u Poznań na XIV. međunarodni Listopad poeticky. Tema: stvarnost i poezija. Da barem netko bude iz Hrvatske, moli me Łucja Danielewska. Znamo se sa seminara Zagrebačke slavističke škole, a te devedeset i prve u Zagrebu je koristila višemjesečnu stipendiju za studij i prevođenje moderne hrvatske lirike, povremeno smo se družili, a naročito pamtim nekoliko naših zajedničkih večeri s Vesnom Parun u restoranu Pula u Teslinoj ulici.3 Telefoniram u Društvo (DHK), Ne3 Godine 1996. objavila je antologiju hrvatskoga pjesništva Żywe źródła: antologia współczesnej poezji chorwackiej s 123 pjesme 77 autora.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=