63 Vinko BREŠIĆ OGLEDI: RAT U KNJIŽEVNOSTI / KNJIŽEVOST U RATU o koncepciji časopisa, o srodnim časopisima u drugim kulturama te o mogućim suradnicima. Stekao sam dojam da su – uza svu skepsu – vjerovali da bi časopis mogao doista uspjeti, u Hrvatskom filološkom društvu vidjeli smo dobro zaleđe, moja odlučnost bila je – činilo se – najvažnija, i ja sam u neku ruku prihvatio na sebe ne samo većinu poslova nego i punu odgovornost. Preuzeo sam odgovornost i za ime dobrano svjestan da se može činiti pomalo banalno i anakrono u jeku postmodernističke paradigme, o tome smo naročito dugo razgovarali kolega Užarević (Joza) i ja, koji je kao samozatajni pjesnik i tankoćutni mislilac pokazivao naročito strpljenje i razumijevanje za moje ideje.2 Nas je ionako povezivalo višegodišnje prijateljstvo te sati i dani razgovora na klupama Studentskog centra i po studentskim domovima. Imali smo nešto zajedničko, to smo znali i osjećali, i to nešto nas je povezivalo i neko vrijeme držalo. Zvonko je bio mnogo ambiciozniji i sumnjičaviji, voljan podržati koliko bude mogao, jer se spremao za Göttingen. Krešo je bio pomalo distanciran, kao da je čekao da prođe neko vrijeme. No, dok smo mi s manje ili više žara kovali literarne planove, političari su kovali svoje, u zraku se osjećao rat, a na stranicama tadašnjih novina – Vjesnika i Večernjeg lista – sve je više pjesnika podizalo svoj glas protiv zlogukih najava, koje su u jesen 1991. prerasle u otvorenu agresiju na Republiku Hrvatsku. Ja sam krajem rujna na Sveučilištu Ruhr u Bochumu potpisao dvogodišnji ugovor prema kojemu sam već od toga zimskog semestra, tj. za samo nekoliko dana, morao nastupiti na mjesto hrvatskoga lektora odmjenjujući dotadašnjega profesora i prijatelja Josipa Silića. I dok su avioni JNA raketirali Banske dvore, toga ranojesenjeg jutra obilazio sam Medvednicu i s druge strane „hvatao“ auto-cestu za Sloveniju, odnosno Austriju i Njemačku. Sa mnom su bili moja supruga i naš domalo 14-godišnji sin. U prtljažniku auta, između ostaloga, računalo, skice budućeg časopisa s prvim prikupljenim prilozima, hrpom starih novina i važnih adresa. Nisam ni slutio što nas čeka, ali sam bio uvjeren da činim ono što moram. No, nakon jedva dva tjedna supruga i sin vratili su se vlakom u zamračeni Zagreb: supruga posve odlučna kako je„sve naše tamo“, pa – „kako drugima, tako i nama“, a sin željan prijatelja i večernjeg hakla na sopotskom igralištu. Naime, čim je bio stigao, razbolio se i zalegao, a kad se nakon nepuna dva tjedna ustao, tek koji dan nakon 14. rođendana, vidjelo se da nije gubio vrijeme: prerastao je obojicu – i mene i samoga sebe: „Sad ćemo vidjeti kako se zakucava!“, izvijao se blijed i tanak ispod improviziranoga sobnoga koša sa žutom plastičnom mrežicom kupljenom u obližnjem Karstadtu. Oni su se vratili, a ja sam ostao živeći od radijskih vijesti i rijetko uspjelih telefonskih poziva. 2 Prvo sam se bavio mišlju da časopis nazovem TIN, dakako, imajući u vidu Tina Ujevića, ali mi je odudaralo od sve čvršće odluke da bude primarno znanstveni, pa sam odustao.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=