62 OGLEDI: RAT U KNJIŽEVNOSTI / KNJIŽEVOST U RATU Vinko BREŠIĆ na pozornicu, k Woyciehu koji je još otirao suze... Bez riječi zagrlim čovjeka kojeg sam prvi put u životu vidio, i on mene, publika je još pljeskala, obojica grlimo Łucju... Łucji Danielewskoj Nakon toliko godina teško je reći koji je neposredni povod bio da sam se krajem osamdesetih, odnosno početkom devedesetih godina odlučio pokrenuti časopis za poeziju. S jedne strane bilo je očito da su me časopisi sve više zaokupljali, a s druge da prema poeziji zapravo nikada i nisam bio ravnodušan. Ali jedno je istraživati časopise i pratiti poeziju, drugo ići u poduhvat koji najvećim dijelom ovisi o drugima i koji je u svakome pogledu nepredvidiv. S obzirom na to da sam u mandatu Milivoja Solara kao ministra kulture zajedno s još nekolicinom kolega bio u sastavu povjerenstva za časopise koje je ministarstvo sufinanciralo, mogao sam se iz prve ruke osvjedočiti kakva je to avantura.1 Jedan razgovor s mojim malo starijim, ali tada već uglednim kolegom Zoranom Kravarom činio se da je bio ključan da sam ideju, koja je u meni tek tinjala, prvi put izložio kao mogući projekt. Toga časa kretao sam – tako mi se barem činilo – s dvaju solidnih polazišta. Prvi je bila činjenica da tada mi časopisa za poeziju nismo imali, pa je poezija i dalje tavorila tamo gdje je uglavnom oduvijek bila – u skladištima časopisa općeg tipa ili po prigodnim marginama ponekih novina. Tradicija žanrovskih časopisa u nas je ionako bila oskudna: prvi časopis za poeziju bila je Poezija 1941. splitskog odvjetnika i pjesnika Branka Storova (izišao samo jedan broj), drugi kritičara i pjesnika Miće Jelića Grnovića u Zagrebu 1969.-1972. – također pod imenom Poezija (desetak brojeva), a treći je bio Stih glavnog urednika, pjesnika Milivoja Slavičeka 1976. u tri sveska ne zaboravljajući, kad već nižem, i ostala tri – Vrabac (1977.), Dodiri (1979.) i Haiku (1993.). No, zato je aktualna pjesnička scena bila itekako dinamična i produktivna – usporediva jedva s bilo kojim ranijim razdobljem u nacionalnoj književnosti. Što se drugoga polazišta tiče, misleći prvenstveno na znanost o poeziji, baš se tih godina na matičnome fakultetu stekla jaka skupina istraživača poezije čiji su se radovi uvažavali i najozbiljnije uzimali u obzir. Mislio sam pritom ne samo na starije kolege Antu Stamaća, Tonka Maroevića, Zorana Kravara i Cvjetka Milanju, nego i na vršnjake Zvonka Kovača i Josipa Užarevića te na malo mlađeg Krešimira Bagića. S ovom trojicom odlučio sam ići u poduhvat, dakako – ako pristanu. Premda je svaki na svoj način vidio ovaj projekt, pristali su. U nekoliko susreta raspravljali smo 1 Usp. članak Milivoj Solar i časopisna scena ranih osamdesetih u mojoj knjizi Praksa i teorija književnih časopisa (Zagreb, 2014.).
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=