61 Vinko BREŠIĆ, Zagreb MOJE ZARAĆENO „ZRCALO“* Časopis, rat i književnost – iz prve ruke Svjetla se lagano prigušiše, glumac se nekoliko puta nakašlja, krene nekoliko koraka u dubinu pozornice, pa se okrene prema publici i počne govoriti ravnim i teškim glasom...: Jest listopad i Europa powoli zapala swoje kolorowe swiątła poprzedząjce dzień, w którego nadajście nie wątpi ponieważ dotąd nadchoził... Nisam vjerovao svojim ušima. Pogledavam u Łucju, pogledavam u glumca koji se sve više lomio u polusjeni široke pozornice, gestikulirao i gušio čudnim... zaboga, mojim riječima, mojim poljskim riječima, riječima Łucje Danielewske, koja je tu stajala pokraj mene i netremice gledala u svoga varšavskog prijatelja... I kad je glumac napokon dospio do mjesta u pjesmi i małego Jezusa w słodkim żłólobeczku, znao sam da je kraj i da ništa ne može trajati vječno, iako je tih nekoliko minuta za mene bila čista vječnost... A onda se dogodi nešto posve neočekivano: umjesto pljeska i svega što uz finale jednoga nastupa ide, glumac je na pozornici zašutio, publika je šutjela, glumac i publika su zajedno šutjeli, šutnja je trajala, šutnja je i dalje trajala i ja sam se u nelagodi počeo osvrtati i tražiti pomoć u Łucjinim sveprisutnim očima. Iznenada licej se počne ustajati, svi na nogama kao jedan, potom gromoglasan ujednačeni pljesak, kao da je danima uvježbavan, pa klicanje: Chorwacja! Chorwacja! Chorwacja! Łucja me zgrabi za ruku i povede (izvor: bozicabrkan.com; snimio: M. Brezak) * Prilog najavljen za 20. Pulske dane eseja, koji su 21. i 22. listopada 2022. održani na temu Rat kao tema u hrvatskoj i stranim književnostima, a na kojemu autor nije mogao sudjelovati, pa ga je nakon nekog vremena poslao redakciji Nove Istre da ga objavi.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=