55 Milorad IVIČEVIĆ POEZIJA I PROZA Pad Vukovara Na pragu prve radosti, tebi na tragu, eto umire Vukovar, u čudesnoj slavi svojoj. U buci prvih pijetlova, mali i maleni utaman skrivahu vratove, ne mogavši nigda umrijeti. Gola pod mjesečinom, za njima tuži domovina, stideći se svojih rana. Sad ona pjeva, ostala i sama, zvoneći sjetno u vjekove. Eto je snijeg, i eto je napahuljalo, eto je bijelo bijelo od večeras. Veliko mirno more Podnesi jutro, podigni srce i reci:„Mir, more!“ Ustat će dobri: „Stani!“, mnogi, premnogi: „Lud je!“, svi, i malovjerni: „Nije taj naš!“. A ti ćeš vidjeti Božje djelo i djelo svoga djela: veliko sinje more pod sobom i nešto mira u duši. Nakon vjetra Stao je vjetar, stala je kiša, a mi smo skoro zaboravili mirno živjeti. Napokon, ljudi, od naših koraka i snage zvona gordi se nova Božja noć. Promiču ptice, ovuda prolazi slava svijeta. Ne zaustavlja se ni pravda kao pas na cesti. Zemlja Sunce obasja zemlju i nađe na njoj kruha za svakoga. Tko ovdje nije sretan, nesretan je. Sve sliči istini Kome govore šume, govori mu Gospodin: sve sliči istini. Sunce sja, samo i svejedno, i zemlja stoji stalno otvorena. Ljepota osame podiže jedra, i danas kao u prvom danu svijeta. Grad na gori Lomeći led, osamio sam srce i osjetio zmiju sjete u grudima. Prvi do mene nasmijao se mojoj nevolji, vjetar u granama u lice mi se nasmijao. Čemu se danas čude pozemljari, sloveći grad na gori, čemu se kite slobodom? Da smo sanjali, ne da smo živjeli, bilo bi sjene na zidu pod kojim smo naučili trgovati.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=