54 POEZIJA I PROZA Milorad IVIČEVIĆ Krila Na dva se krila upire čovjek nad zemlju: na dan i noć. Slušaš li njihov lepet prema kraju, slutiš li to sveznanje što živog ne izuzimlje? Nijedna vrata neće mu odoljeti. Daleka zemlja Ništa me nije napustilo tako potpuno i davno kao sloboda. Velika voda sve što plavi miruje ponad mojih želja. Eto veselja: snubeći mir i ruku, sva u ružama, daleka zemlja Dalmacija daleko je. A da sam dijete, ususret povratku, svjedočim svojim mirom, i svojim siromaštvom. Uželjen samo sna, u ovom poslu koji je i vječan, i već dovršen. Povodanj Povodanj muti more već dugi dan i noć. Zatečen silinom voda, nemir onoga što je bilo dolazi na kraj puta. Ne čekam ništa, očišćen u volji, od pustog ljudskog i sretnoga trenutka. Samo da nemir onoga što je bilo odmjeri svoja krila i da se pouzda. Pustinja Kao pijesak na strminama drži se dan o danu, čovjek o čovjeku, a napori, zapodjenuti a prazni, nasiplju se. Ne nagli, dobra zemljo, dodvori me životu, ti mi jedina govori. Oblak Predug mi leži prvi dan i služba, ali On hoće samo srce, i ne dȃ da se obeshrabrim. Sada sam otet životu, i bit ću stjeran u opkole, u opkope, u opsjene... ...u oblak, nemaran kao dijete, što pušta kišu na ostarjele grane i topi zemlju glasnim, neutješnim daždom. Kraj igre Sat prije sna, leptirić hlepti na svjetlo u blizini. Njegov izbor, njegova tajna, njegova smrt. Moj besan, moja nada, moj strmi prt. Sav svijet je presložila šutljiva mjesečina.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=