53 Milorad IVIČEVIĆ, Rovinj KROZ PUSTINJU Sudbina Dojedan od nas ranjen je tugom, od zagorčanih voda, i ne zna podići mir sa zemlje. Jer svako tijelo je trava i gori od dvovlašća, i život biva sama neobavljena smrt. A žuri maj pred kiše, venu makovi, zanosno nebom gazi sunce, sjajući jasno u svojoj volji, mudrosti i vječnom delanju. Prah zemaljski Od svakog vjetra riječi diže se prah zemaljski, i besan od zlovolje zloduh sumnje. Na nebranjenoj strani lica čitavi bijeli dan rastaju se i mrse tihe vlasi. Ne slute suputnici da smo se razišli davno, nauživši se puta. Noseći dvije pare, skršeni u povodanj, jer nitko ovdje ne živi bez tuge. Na vodi U sjeni zrele dobi načinio sam splav, i naumio prijeći tu rijeku iskušenja. Vidio sam jasno da moja torba trune, i zemno blago u njoj bijaše sve sam jad, a srce, hladno još, uz djela ruku mojih i moje žrtvovanje. Kad svakom od nas ispuni se mjera, da njega vidim hodati po vodi. U tvrdom srcu da uzavre vjera, videći mene putem ka slobodi. (izvor: priv. arh.)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=