51 Mladen KOPJAR POEZIJA I PROZA – Ne sjećam se kad si se zadnji put toliko nacvrcao. – Ni ja... ni ja, gospođo… ničega se ne sjećam... tabula rasa... Piši po meni... farbaj me... ti... ti dobro farbaš... Još je nešto nerazumljivo profufljao, mahnuo rukom tjerajući od sebe neželjenu misao, pa se srušio pred njene noge. Čučnula je i pljeskala ga po obrazima, ali nije ga mogla probuditi. – Jade moj – uhvati ga ona ispod ramena i s mukom ga, poput trupla, odvuče u spavaću sobu. Tek ondje je shvatila – pretežak je da ga podigne na krevet. Otvorila je prozor jer nije mogla podnijeti oštar zadah žestokih pića i sjela na pod pored njega. Možda bi trebala donijeti lavor. Ili ga ipak ostaviti da povrati po sebi, da se malo valja po vlastitoj bljuvotini. Ali mogao bi se ugušiti. I umrijeti prije trideset pete. On nakratko otvori oči. – Eva – izustio je promuklo i sluzavo, kao smrtno ranjeni monstrum iz močvare, i opet zaspao. Otišla je po lavor. Subota – Kam ono idemo? – upitao je ujutro kad ga je pod ruku, poput invalida, još mamurnog dovela do svog srebrnog Nissana. – Negdje, ne znam – ugurala ga je u auto i spustila mu sjedalicu. – Negdje moramo otići. – Dobro, sviđa mi se destinacija, bolje negdje nego nigdje – stavio je na nos sunčane naočale. – Jebem ti svjetlo. Imaš nešto za glavobolju? – Kupit ću ti usput – bacila je svoj slamnati šešir na zadnje sjedalo, ubacila u brzinu i krenula. Nosila je laganu ljetnu haljinu, bljedozelenu s vezicom u struku. Njega je obukla u traperice i kariranu košulju, prvo što je našla u ormaru. Ionako neće ići na otmjena mjesta. Bit će to jedna opuštena subota kakva im treba da se prisjete sami sebe. To im je bilo prijeko potrebno, da se opuste i razgovaraju. – Oprosti za ono jučer – rekao je Damir kad su izašli iz grada. – Žugec s posla imao je rođendan, pa smo malo slavili. Pretjeralo se, jebiga, čaše same idu jedna za drugom. Dobro da sam izvukao živu glavu, ne mogu se ja nositi s tim ispičuturama. – Sve je u redu – odvrati mu Eva. U Nissanovu klimatiziranom mikrokozmosu doista je sve bilo u redu. Sumnjiva i posve nepotrebna isprika Evi je dobro zvučala na suncu koje joj je nježno peckalo vrat i ruke. Vozila je pustim cestama, kraj nepreglednih žutih polja uljane repice, i
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=