50 POEZIJA I PROZA Mladen KOPJAR Eva je ispunila obećanje. Došetala se do sobe u crnom, poluprozirnom negližeu i oslonila o okvir vrata. – Koliko si napaljen? – upitala je. – Od jedan do deset. – Osamdeset pet – protisnuo je Damir, opazivši kako Eva ispod negližea ne nosi ništa, baš kako se i nadao. – Dođi bliže, neću ti ništa. Eva mačkastim koracima zaobiđe krevet, opruži se na leđa, pa na greben između njegovih nogu baci plavu kutijicu. – Navuci to, pa da počnemo – reče. – Šta je ovo? – dohvati Damir kutiju. – Kondomi? Ne... ne kužim. – Plodni su mi dani. – Pa šta onda? – podigne se on na lakat; nikad nije tražila od njega da koristi kondome, čak ni prije braka. – Zar nije vrijeme da se razmnožimo? – Ne možemo sada, dušo, stvari se moraju malo posložiti. – Ne znam što bi se to trebalo posložiti. Sobu viška imamo, para nam ne manjka, organi nam funkcioniraju. – Damire, dobro si počeo večeras – mazila ga je glasom i vrtjela stražnjicom po madracu. – Samo tako nastavi. Alat imaš, a i znanje. Damir je zatečeno promatrao kako joj negliže klizi s bedara prema struku. Eva je bila uistinu prekrasna žena, jedna od onih kakve vise na zidovima automehaničarskih radionica, privlačna i rano ujutro, krmeljava i raščupana, i usred sezone gripe, natečena i slinava. Eva je bila boginja ljepote i požude, kraljica kojoj bi pornozvijezde mogle biti tek dvorkinje, i koja se samo pravim čudom našla u Damirovu životu. Takva je žena ležala pokraj njega mazno šireći noge, bez imalo srama čekajući da je silovito uzme, da je raskoli i ostavi joj tragove po koži. One hridine između Damirovih nogu, međutim, više nije bilo. Istresao je kondome iz kutijice, otvorio jednog i napuhao ga poput balona. – Možemo ga napuniti vodom, pa bacati na prolaznike – prazno ju je pogledao. Eva je sve to nijemo pratila, a zatim se prekrila dekom i okrenula mu leđa. Negliže joj je stezao prsa i uspjela je zaspati tek oko ponoći, kad je napokon uhvatila malo zraka. Petak Čula je kako neuspješno pokušava otključati ulazna vrata. Ključevima je strugao po bravi, a onda grebao po vratima kao mačka koju je slučajno ostavila vani. Ostavila ga je da se još neko vrijeme muči, pa mu otvorila. – Izvoli – rekla je, a on je zateturao hodnikom jedva održavajući ravnotežu. – Izvol’te vi, gospođo – frcala mu je slina iz usta. – Ja sam ovdje, poslužite se... Možete mi raditi... što god želite...
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=