20 POEZIJA I PROZA Tomislav RIBIĆ vidla, Tomica? U svijetu retardacije nema maski. Zar to nije dovoljno za jedan dobar život? Danas čistim ribe. Marija me promatra i igra se mobitelom. Čistim ljuske i razmišljam o maskama i lažima. Gleda ljuske na mojim rukama i samo kaže – fuj, ne volim to. A misli na ljuske. Ljuske su možda maska ribama. Pitao sam ih. Nisu odgovorile. Molile su me da ih vratim u život. Nisam onaj, koji vraća život i popravlja maske – rekoh. Ljuske su san o ribama. Dok plove nemirnim rijekama, mijenja im se boja pod svjetlošću sunca i mjeseca, zvijezda i drveća, mostova i kuća, brodova i ptica koje ih gutaju žive pa nariču dok se rastapaju u želučanoj kiselini. Marija je budna po cijele noći. Budi se prije ručka. Ponekad i ranije, poslije deset i spusti se na doručak. Voli gledati televiziju, ne izlazi iz dvorišta. Često spominje školu u Nazorovoj. Ponekad, kad je nervozna, pitam je boli li je zub. Ona to ne zna. Zna da ima rođendan i dane broji od rođendana do rođendana, od Uskrsa do Sisveta, pa do Božića. Voli kolače i pitam je hoće li ispeći pitu od oraha. Iskreno prizna da ne zna peći, jer nije učila u Nazorovoj pa kaže – Ti buš pekla, Tomica, ja to znam! Namignem joj i kažem: Čuvaj se Martovskih ida! Ona misli da martovske ide imaju veze s maškarama i maskama. Ti si luda, Tomica! Kakve maske! – veli Marija i gleda kako se po dvorištu spušta noć. Ukleta. Provincijska. Noć u provinciji. Sve nas guta tišina.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=