19 Tomislav RIBIĆ POEZIJA I PROZA bebe u utrobi. Ne puštaju ih u novi svijet. Zarobljenice utrobe levitiraju. Rodilja gubi nadu. Sve se uskomešalo u trbuhu. Trbuh postaje bubanj. Centrifuga. Odjednom osjeti da se kreće. Kotači na kolicima sami su se pokrenuli. Kolica jure u noć, krvavu, balkansku klaonicu koja uvijek ostaje klaonicom, bila to bolnica ili bojno polje. Četiri glave lebde nad rodiljom. Glasovi, povik muškoga glasa. Olakšanje u trbuhu. Kratak plač i tišina. Nitko ne želi reći istinu. Nitko se neće ispričati za grešku. Oni su liječnici. Nepogrešivi. Oni su doktori u provincijskoj bolnici. Nekad mogu pomoći, nekad ne. Neće priznati da su zakasnili, da su recimo mislili na sinoćnju partiju preferansa. Oni su potrebni ovoj maloj varoši, oni spašavaju živote, ova žena sa sela nije ničim pokazivala da bi se nešto zakompliciralo, takve žene izbacuju djecu kao topovi rakete, bez problema. Mogla se poroditi u polju, izbacila bi blizanke kao proljev i okopala krumpir. Čemu panika? Prvoizašloj je mozak ostao bez kisika, a druga je ostala živa i vegetirala. Mora je dobro paziti jer će poživjeti bar tri-četiri dana i nažalost – nema joj spasa. Maske iznad rodiljine glave nemaju isprika, nemaju milosti. Učinili su sve što su mogli. Oni uvijek čine sve što mogu. I kada zakasne. Samo mirujte – tješili su je i nestali niz dugi hodnik. Mlada je, rodit će ona još djece – rekao je stariji doktor mlađem ispod glasa. Drugorođena Vesna bila je biljka, vegetirala; nagovijestila proljeće. Vrijeme je sporo teklo, kao da je išlo unatrag. Uskrs je došao rano te godine. Vesna je čekala da se proljeće rascvjeta u punom sjaju. Umrla je nakon mjesec dana, sredinom travnja. Mjesec dana boli i tuge, borbe za život poluživog bića. Pomoći i utjehe niotkud. Suprug po cijele dane na poslu. Žena u vlastitom zatvoru slomljenih emocija, čitav dan sama u velikoj sobi s krunicom u ruci i molitvom. Marija se krije sa šezdeset i dvije godine još pod maskom trogodišnjakinje; pere zube, sama češlja kosu, igra se s lutkama i slaže puzzle, gleda priglupe televizijske šou programe i zna sama obrisati guzicu. Uvijek je nasmijana i priča kako je išla u školu u Nazorovoj u Zagrebu. Nitko joj neće dan pokvariti, ni onaj kada u proljeće režem u dvorištu grane voćkama, a ona umisli da ih rušim pa stane na balkonu vikati, vrištati, braniti se suzama i špotati me Ti si luda, Tomica! Nitko joj neće dan pokvarit’. Ako itko pokuša, ona se osmijehom obrani Rekli su na televiziji. Kaj nisi
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=