186 (NEO)FAŠIZAM Damir GRUBIŠA – Mirko ŠTIFANIĆ ci, na području današnje Hrvatske, Slovenije i Crne Gore. Postupno se, uz suglasnost talijanske političke desnice i ljevice, od Italije pod fašizmom, u ime „nacionalne memorije“ odnosno „povijesnog sjećanja na istinu“, stvara – „žrtva“. Da je to ušlo u svijest Talijanā, što traje i danas, tvrde talijanski znanstvenici. Upravo na njihovim izvorima, i to u gotovo 100-postotnom opsegu, Drago Kraljević napisao je ovu knjigu kojom upozorava na iskrivljavanje i lažiranje prošlosti te na nastavak fašizma nakon njegova povijesnog poraza 1943. godine. To traje do danas. Ali u ne baš lako prepoznatljivoj kulturi, odnosno načinu ponašanja talijanske političke elite, medijskih, filmskih i drugih „kulturnjaka“. Prilog tome daju i hrvatski, odnosno istarski političari, novinari i kulturnjaci, primjerice, mlakom osudom talijanskog fašizma, obranom antifašizma radi egoističkih interesa, minimiziranjem aktualne prijetnje vječnoga talijanskog fašizma, kako bi rekao Umberto Eco, neodgovornim imenovanjem ulica i naziva institucija, kao što su škole i dr., i to imenima osoba koje su bile dio fašističke kulture. Kraljević je napisao izvrsnu, znanstveno utemeljenu knjigu o stvarnoj i istinitoj povijesti, dakle ne o političkoj, kulturnoj ili nacionalnoj odnosno nacionalističkoj povijesti sukladno interesu nekadašnjih fašista i aktualnih „postfašista“. On piše: U Italiji se već dugi niz godina u medijima i politici pojavljuje izraz „negacionizam“, kao svojevrsna revizija povijesti. Sve se to događa s jednim konkretnim ciljem: poreći, zaboraviti, prikriti ratne zločine koje je počinio fašizam. O tome govore mnogi talijanski znanstvenici i povjesničari... Primjerice, prof. dr. Donatella Di Cesare tvrdi da „poricanje povijesnih činjenica nije historiografsko pitanje, niti kulturni problem, već problem pseudokulture (lažne, patvorene...) prirode. Negiranje povijesnih činjenica politički je fenomen koji u Italiji dostiže uznemirujuće razmjere, posebice posljednjih godina... Poricanje zločina, koje se ističe u pozadini antisemitskih uvreda, pretvara se u podsmijeh, ruganje i vrijeđanje žrtava“. A redoviti prof. suvremene povijesti Sveučilišta u Torinu, dr. Lucio Luzzatto, u raspravi o novom zakonu protiv negacionizma, navodi sljedeće: „Povijest nije religija. Povjesničar ne prihvaća nijednu dogmu. Povijest nije ni moral, jer povjesničar niti nagrađuje niti osuđuje, već objašnjava. Povijest nije pravni objekt, jer povijesna istina ne pripada ni Parlamentu ni sudu. Put povijesne istine države, koji je svojstven totalitarnim režimima, ne čini nam se korisnim... Povjesničarima je motivacija: „zlo se mora znati, a ne skrivati“. Problem nastaje i traje sve dok se političari miješaju u tumačenje prošlosti. To im dopušta monopol na odlučivanje u predstavničkoj demokraciji. Nažalost, riječ je o modelu ponašanja talijanske „desnice“ i „ljevice“ kada je u pitanju prešućivanje, minimiziranje ili negiranje fašističke prošlosti Italije. U takvim uvjetima fašizam u Italiji i nakon stotinu godina ostaje ogromna prijetnja demokraciji, miru i stabilnosti. To sjeme zla prijetnja je i susjednim zemljama:
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=