184 (NEO)FAŠIZAM Damir GRUBIŠA – Mirko ŠTIFANIĆ U ovakvom nizu događaja znakovit je istup talijanskog predsjednika Napolitana u povodu Dana sjećanja na fojbe i egzodus 2007. godine, kada je predsjednik sumarne egzekucije u fojbama i egzodus povezao s„barbarskim slavenskim težnjama za teritorijalnim širenjem“, što je izazvalo oštru reakciju u Hrvatskoj, a kasnije je dovelo, 2010. godine, do zajedničkog susreta trojice predsjednika u Trstu, gdje su se ove oštre riječi pokušale ublažiti, na što su Slovenija i Hrvatska pristale. Kraljević posebnu pažnju posvećuje ne samo revizionizmu u talijanskoj historiografiji i politici uopće, već povijesnom revizionizmu ljevice, koji korijene vuče još od Togliattijeve amnestije fašističkih zločinaca, što postaje jako važna komponenta sveopće revizije povijesti u suvremenoj Italiji. Govoreći o tome, Kraljević se osvrće na pojave negacionizma, kao i na neuspio pokušaj zajedničkoga obilježavanja Dana sjećanja na civilne žrtve Drugog svjetskog rata i na talijansko uporno poricanje fašističkih zločina kao današnje realnosti. Posljedica svih tih pojava, koje autor u kontinuitetu analizira i iznosi na vidjelo, jest zataškavanje nasljeđa fašizma u talijanskim medijima, u obrazovnom sustavu, što vodi izjednačavanju žrtve i zločinaca, rehabilitaciji„momaka iz Salòa“ kao tek ponešto naivnih domoljuba, prešućujući uopće zločinački karakter ove države i posebnu okrutnost njenih postrojbi na okupiranim teritorijima u mnogobrojnim racijama, pljačkama, paležima, okrutnim ubojstvima i masakrima. Povijesna dimenzija tegobne tranzicije od monarhije do republike predstavlja okvir u koji Kraljević smješta i onaj fenomen, koji još po nečemu razlikuje postnacističku Njemačku od postfašističke Italije, a to je – propuštena defašizacija talijanskoga društva, za razliku od provedene denacifikacije u Njemačkoj (nagl. ur.). Autor na kraju analizira pojavne oblike fašizma i antifašizma danas, prikazujući dostignuća historiografa i politologa koji upozoravaju na pojavu fašizma u novom ruhu, kao aktualizaciju „Ur-fašizma“, tj. vječnog fašizma o kojem govori Umberto Eco, kao i druge slične teoretizacije u Italiji i svijetu. U zaključku autor ponavlja glavne teze koje je obradio u prethodnim poglavljima. Da bi objasnio što se stvarno dogodilo u promatranom razdoblju, Kraljević je odlučio sve istražene fenomene i povijesne proturječnosti staviti u kontekst procesa izgradnje nove kolektivne memorije i selektivnog sjećanja na prošlost. Kolektivna memorija je, i za Kraljevića, zapravo rekonstrukcija prošlosti u svjetlu sadašnjosti, pri čemu je ona istovremeno i deformacija. Po njemu, aktualna talijanska politička elita maksimalno radi na prikrivanju istine o počinjenim zločinima fašizma, jer bi oni mogli ozbiljno ugroziti„kolektivnu memoriju“ kakvu su si zamislili. To znači da je taj dio potisnute/izbrisane talijanske povijesti još uvijek tempirana bomba za talijasnku politiku i društvo, kao i za odnose sa susjedima.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=