18 POEZIJA I PROZA Tomislav RIBIĆ Par uobičajenih pitanja. Par riječi utjehe poput bit će sve u redu, trudnoća je protekla bez komplikacija. Procjena trudnice kratko je trajala. Za njih ona ima masku seljanke, žene koja je vična radu u polju, težačkom poslu, žena koja će se samo poroditi. Bez problema. Odokativna brza procjena. Zaprimili su je i ostavili ležati na stolu u hodniku. Jaka je! Lako će poroditi, rekao je stariji liječnik. Sa sela je. Naučena je raditi težačke poslove, ima dvojke, dodao je drugi. Bit će to lak porod. Samo mirujte, uputili su je i nestali niz dugi hodnik. Nisu se vraćali. Čekala je. Čekala je i gledala u svjetiljku na stropu. Pričinilo joj se da zuje muhe, da joj komarac pije krv na otkrivenoj nozi. Noć je već odavno zatamnila hodnik, dugački tunel obložen bijelim pločicama. Smjestili su je na kraj hodnika, u kut, u tamu. U kut se smješta po kazni, pomislila je kad su započeli trudovi. Svjetiljka je titrala i udarala u mozak. Sklopila je vjeđe. Osjetila vrtoglavicu. Nagon za tiskanje. Kontrakcije su duge i jake. Kao da tone u samu sebe. Znoj na čelu. Ruke na trbuhu. Suha usta. Osjeća jak pritisak na debelom crijevu. Pamti da joj je tetka, seoska babica uvijek govorila kako treba tiskati trbuhom, a ne glavom i vratom. Glas joj se gubi hodnikom. Nikog nema. Bjelina je pojela doktore. Nada se da će stići. Sigurno porađaju neku ženu. A njezine bebe čekaju da izađu. Žure se, a ne mogu. Neka ih sila zadržava. Koliko je puta na selu čula kako su se žene porodile ljeti na polju i djeca su odrasla zdrava. Tako će i ona. Tama, tišina, vrisak; jedan, drugi, zazivanje pomoći. Jedno biće zastalo je u dolasku. Zastoj. Ponestalo je zraka. Rodilja se moli. Molitvom pokuša nadjačati bol, zaziva njome pomoć, kao da će ih Bog dovesti. Doktori su se izgubili, pojela ih je noć. Rodilja širi noge. Biće pokušava sámo izaći, taj dugo očekivani Allien, krvava noć uz otvoreni ring borbe za život. Širi se miris krvi. Vampiri se skrivaju iza sjena drveća, bestjelesni, struje niz vjetar, dižu se i spuštaju do prozora na prvom katu bolničke zgrade sa srebrnim prahom snijega. Noć se vrti u krug. U trbuhu se širi nemir. Rodilji teku suze i znoj, krv. Ostavljena je i sama. Plodovi se utapaju. Utrkuju, zastaju. Vrata su odškrinuta; nema vratara, nema nikog da pruži ruku i povuče život iz utrobe. Tišina razbacuje strah nad krevetom. Zarobljene
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=