178 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ ali istodobno možda postoji i posljednji znak prolaza kroz crvotočine vremena koji umjetnošću apolonskoga sjaja postavlja ovaj već dosadni krug mahnite pseudo-sinteze dionizijske zazornosti u sjenu, jer vrijeme se bliži ishodu i krajnje je vrijeme da napustimo ovo prazno mjesto kala i dosade u vrtnji kaosa i entropije bez kraja i konca. Bilo bi naivno i nedostojno veličine mišljenja i kazivanja iz nasljeđa starogrčke religije i romantične Kunstreligion još i nadalje utvarati da Apolon treba Dioniza za svoj mogući povratak u svijet. A, ne! Prošlo je to ne-vrijeme bezdušnoga i besmislenog ponavljanja ničega u suvremenoj umjetnosti šoka, provokacije i eksperimenta. Dosta je bilo uzaludnog prolijevanja krvi i sperme, onog što hrvatski tragični avangardist Janko Polić Kamov naziva estetikom psovke, a Adorno disonancama i negativnom dijalektikom. Više nema razloga da slavimo sve te tehničke bezdane u kojima cvate „tisuću mrtvih cvjetova“ beskonačne brzine iščezavanja ljepote iz svijeta. Torzo je možda moguće vratiti u život otvorenosti jednog i jedinstvenoga svijeta povratkom Apolona koji više ne treba svojeg Dioniza, već upravo suprotno. Moraš živjeti drukčije. Da, ali da bi to mogao, moraš misliti i kazivati drukčije. I kao uputa za nadolazeće neka se ove riječi Waltera Friedricha Otta stope s Rilkeovim stihovima. „Dionisko biće hoće opojenost, dakle blizinu. Apolonsko hoće jasnoću i lik, dakle odmak, držanje onoga koji spoznaje. Apolonovo sunčano oko otklanja ono odviše blisko, obuzetost stvarima, a jednako tako i mističnu opijenost i njezin ekstatični san. On neće ono što mi ispunjeni osjećajem nazivamo dušom, već hoće duh. To znači: slobodu, otmjeno odstojanje. Prošireni pogled. On je duh kojemu govori bitak svijeta, u kojemu se sve stvari i bića zrcale kao likovi. (...) I Apolon je dakle cijeli svijet.“15 Ako ljepota ima još ikakve izglede za spasonosno u nadolazećoj budućnosti, onda ona mora postati otvorenost svijeta za novi duhovni bitak po mjeri Apolonova arhajskoga sjaja, ne torza jer krhotine su posvuda oko nas i mi smo sami skrojeni od mozaika tih krhotina. Potrebna nam je cjelina nove otvorenosti svijeta za koju valja živjeti slobodno i s otmjenim odstojanjem od ove kaotične zbilje u znakovima prazne blizine. 15 Walter Friedrich Otto, Teophania: Duh starogrčke religije, str. 109. i 111.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=