177 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA prošlosti.14 Zato je Apolonov torzo „arhajski“, a sam bog mjere i sklada, lȗka i lire, sada se pojavljuje u okružju posvemašnjeg rasapa života kojemu neodgodivo treba unutarnja promjena, nov estetski imperativ. Apolonov arhajski torzo Ne znamo glave lik mu veličanstven, nit cvijet zjenica. Ali mu se zâri torzo ko svijećnjak u kom stari pogled se, samo uvrnut, tajanstven, još čuva. Ne bi mogao inače da te zasjeni pregib grudi tih, niti prevojem bedara da se stače put začetne sredine osmijeh tih; bezlično-mrtva to bi bila stijena ispod providnih slapova ramena, i ne bi poput krzna sjala tako, niti bi mogao kroz nju da se lije sjaj kao od zvijezda: jer tu mjesto svako gleda te. Moraš živjeti drukčije. (S njemačkoga preveo Mario Kopić, https://pescanik.net/naredba-iz-kamena-2/) Sve je u naslovu Rilkeove pjesme izrečeno. Torzo je sudbina tužaljke za savršenom ljepotom grkstva. Ništa više nema moć cjeline. Ono što je Nietzsche nazivao duhom dekadencije, da se, naime, fragment izvija ponad cjeline, a osjećaj tjelesne boli ponad duhovnosti svijeta, to je utkano u cjelokupni pokušaj suvremenosti u umjetnosti i filozofiji da očuva sjećanje na arhajsko doba u kojemu je bog svjetla, razbora i mjere, veličanstveni Apolon imao zadaću uspostavljanja upravo onog savršenoga odnosa između udaljenosti i blizine neba i zemlje. Ljepota nije savršenstvo osjetilne granice između svjetova. Ne, samo je jedan svijet u svojoj otvorenosti spram prošlosti dostojan budućnosti koja dolazi u znakovima onog bezmjernoga što užasava, 14 Martin Heidegger,„Wozu Dichter?“, u: Holzwege, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2003., str. 285. 8. nepromijenjeno izd.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=