176 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ mjestu iz Aristofana, s visine svojeg duhovnog politeizma s prezirom gleda na sunce i mjesec kao na bogove barbara.“12 3. Ako od 1872. godine kreće smjer koji u postavci da je bog mrtav uspostavlja upravo totalnu vladavinu dionizijskoga kao načela i postulata svake buduće umjetnosti i filozofije, uvjetno kazano od Artauda do Deleuzea, onda je ipak nešto u svemu tome ostalo u sjeni ovog postmetafizičkoga obrata biti metafizike s tijelom u decentriranome središtu. Što? Možda odgovor leži u jednoj amblematskoj pjesmi Rainera Marie Rilkea iz 1908. godine naslovljenoj Apolonov arhajski torzo u okviru Novih pjesama drugi dio (Der Neuen Gedichte anderer Teil). Kako kaže Peter Sloterdijk, Rilke je pod utjecajem francuskoga kipara Augusta Rodina dospio do unutarnjeg obrata u vlastitoj poetici i pjesništvu. Bio je to okret spram samoga objekta ili stvari koja otvara mogućnost samo-pokazivanja, a ne opisivanja i prikazivanja iz položaja subjekta.13 Govor stvari imao je za posljedak promjenu u stvari govora koja zahtijeva nadilaženje granica u kojem se stvar dosad nalazila u mišljenju i kazivanju. Recimo to ovako. Od Kanta je estetski imperativ bio u tome da se pojam ljepote skrivao u neiskazivosti subjekta s kojim možemo pojmiti tzv. objektivnu kakvoću nečeg izvanjsko-unutrašnjega tek s pomoću mašte. Ljepota kao„svrhovitost bez svrhe“ bijaše na taj način ono prirodno i ono doživljajno kao promatranje stvari-o-sebi (Ding-an-sich) s distance i refleksivno, te je u tom shvaćanju na stanovit način ono apolinijsko iz nasljeđa grčke artističke metafizike ostalo ipak prisutno, iako u posve drukčijem shvaćanju odnosa bitka i mišljenja. Ljepota je za novi vijek bila stvar subjekta i njegovih moćnih konstrukcija imaginarnoga. Moderni je obrat u tome da sam objekt u smislu jezičnoga i slikovnog obrata (linguistic i iconic turn) smjera jeziku-kao-slici koji ljepotu, unatoč tome što je u svojoj biti iščezla iz znanstvenotehničkoga svijeta, kao ono što umjetnosti podaruje „stimulans za život“, govoreći ničeanski, želi iznova vratiti obnovom i povratkom nepatvorenoj cjelini bitka uopće. Rilke, taj veliki melankolični pjesnik njemačkoga jezika, tvorac pojma otvorenosti (Offene), u Devinskim elegijama i Sonetima Orfeju pokazuje kako se novi pojam ljepote u ovome svijetu izvodi iz otvorenosti bitka ne spram budućnosti, već spram 12 Friedrich Wilhelm Joseph Schelling, Filozofija mitologije, svezak drugi; Druga knjiga: Mitologija, predavanja 14-29, str. 573. 13 Peter Sloterdijk, Du musst dein Leben ändern: Über Anthropotechnik, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2009., str. 37-52.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=