175 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA potire klasičnu misao ljepote u bezdan zaborava.11 Gotovo da sam u kušnji kazati kako je godina posvemašnjega obrata u biti metafizike kao transgresije 1872. S Nietzscheom i njegovim preokretanjem vrijednosti koje su postale znakovi nihilizma zapadnjačke povijesti otpočela je pustolovina suvremene umjetnosti i filozofije. Ono što mnogi nazivaju performativnim obratom, korporalnim obratom, slikovnim obratom, otpočelo je stvarno i simbolički objavljivanjem spisa koji je imao nakanu pokazati da čitava klasična filologija nije dospjela do uvida da bit grkstva kao „artistička metafizika“ i„duh glazbe“ proizlaze iz filozofijskoga izvora-iskona predsokratovskoga mišljenja. Što je time otvoreno kao glavni problem ako ne to da ljepota na kojoj počiva starogrčka religija nije ništa drugo negoli temeljni ontologijski privid, Mayin veo pra-bitka ili onoga neiskazivoga kako je to Nietzsche stvaralački preuzeo od Schopenhauera. Umjetnost koju smo baštinili od Grka pod simbolom Apolonova lȗka i lire metafizička je opsjena onoga što nije pravi život i istinska volja za oblikovanjem svijeta, nego nešto odvojeno od životnoga preobilja snaga. Svako samopotvrđivanje nekog načela unutar metafizike kao fundamentalne matrice mišljenja mora biti volja za moć. Mora se, dakle, apsolutizirati. Ne može se u pojmu Jednog ujedno podrazumijevati da Mnoštvo ima istu zakonomjernu moć označavanja ranga stvari u mišljenju i bitku. Uostalom, Apolon nije Zeus, već svagda onaj koji autonomno, ali uz njegovu potporu, uspostavlja pravedan poredak u kozmosu i u svijetu ljudske povijesti. Stoga je vladavina apolinijskoga za Nietzschea bila najviši stvaralački doseg grčke metafizike kao umjetničkoga oblikovanja života, božanskoga i ljudskoga. Estetsko opravdanje života moderni je izraz za ono što su Grci smatrali razlogom zbog čega je njihova religija od Homera i mitologije bila uvjet mogućnosti postojanja umjetnika kao namjesnika, a ne subjekta, biti umjetnosti. Nije, dakle, umjetnost nešto izvan čak i stava da štovanje kipova ne bude nalik fetišizmu i ikonofiliji židovske religije koja zabranjuje prikazivanje Boga u ljudskome liku. To je ono što Schelling naziva „duhovnim politeizmom“ te se na izrazito kritički način razračunava s pristalicama postavke kako je grkstvo zapravo idolopoklonstvo i antropomorfizam. Evo misli koja je ravna, ako ne možda i probojnija od samoga Nietzschea u njegovim „antikristovskim“ refleksijama. „Samo ono što je u duhu začeto i što živi kao čista misao, to se može i opet prikazati istinski duhovnim stvaranjem. Dakle, onaj nazor koji bi grčki politeizam htio proglasiti samo višim fetišizmom mi sami možemo proglasiti barbarskim, a naprotiv opravdanom naći samo onu samosvjesnost s kojom duhoviti i obrazovani Helen, kao na poznatom 11 Vidi o tome: Žarko Paić, Nihilizam i suvremenost – Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=