174 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ Sve je odnos. Pa tako i odnos između onog Pra-Jednog ili arché i svekolika oblikotvornog svijeta u kojem jedino može prebivati istinska duhovna ljepota s mjerom Apolona i njegova lȗka i lire ne može biti drukčije mišljen. Odnos nije, međutim, ništa samorazumljivo. Nema ravnodušnoga odnosa između bića i pojava, stanja i sklopova moći. Odnos se svagda uspostavlja metafizički i nemetafizički. U prvome slučaju kao nastanak prvoga uzroka i posljednje svrhe, kako je tradicionalna ontologija „vertikalno“ zasnivala odnos bitka, bića i biti čovjeka. U drugome slučaju, riječ je o „horizontalnome“ načinu u kojem odnos pretpostavlja slobodu i jednakost relata u relaciji. Apolon je već uvijek u grčkoj mitologiji drugi bog. Mjesto mu je ispod vrhovnika Zeusa. Njegov je ontologijski status, međutim, taj da bez njega ne postoji mogućnost nastanka umjetnosti iz biti tragedije. Kozmičko podrijetlo čovjekove biti vidljivo je i u Sofokla koji u svojim tragedijama pokazuje da je ono silno i čudovišno tzv. ljudske naravi nešto onkraj prirode kao duševno-tjelesnoga sklopa odnosa. Čovjek, naime, u svojoj težnji za prekoračenjem postavljenih mu granica istodobno smjera onome što pripada bogu Apolonu, ali i bogu Dionizu. No, sve bi to bilo nemoguće bez onoga što u njegovu mišljenju, kazivanju, slikotvorenju i glazbi proizlazi iz neljudskoga i nadljudskog. To je ono uzvišeno i ujedno patnjom i užitkom uzdignuto do najviših vrhunaca duhovnosti uopće. Zato je upravo Apolon bog klasične grčke metafizike, a ne Dioniz. Nietzsche je nužno morao u Rođenju tragedije izvršiti pokušaj radikalnoga obrata ili preokreta u biti metafizike i na mjesto apsolutne mjere postaviti mahnito božanstvo bezmjerja, ono „subverzivno“ protiv „sustavnoga“, ono razaralačko protiv stvaralačkoga kao apolinijske „racionalnosti“. Zato je taj spis svjedočanstvo prvoga i neuspjelog pokušaja da se metafizika dokine i prevlada unutar njezinih vlastitih granica i to mitopoetskim govorom simboličke dvojnosti. Ono što je nedostajalo u tom napadu na izvorište metafizičke tvorbe odnosa, koji su čvrsto utemeljeni vladali do uvjetno kazano 1800. godine i začetka njemačke romantike, bilo je ono izvorno grčko, ono što je i za Schellinga, Hegela, Hölderlina, Nietzschea i Wagnera bilo znamenovano pojmom umjetničke religije (Kunstreligion). Ako su Grci u iskonu imali homersku starogrčku religiju, onda je njezin glavni bog bio upravo Apolon, a ne Dioniz, iz jednostavnog razloga što je umjetnost kao poiesis više od tehničkoga umijeća spravljanja djela umjetnosti. To je događaj svetkovine helenske mjere iz koje svaki drugi odnos postaje mjerljivim. Apolinijsko nužno postaje ideal, norma, kanon i vodeća ideja cjelokupne grčke metafizike. Sve to traje do njezina rasapa u Nietzscheovim koracima mišljenja volje za moć kao vječnog vraćanja jednakog. Kada Dioniz zasjedne na Apolonovo prijestolje, umjetnost kao helenska mjera duhovne ljepote postaje kaos i kontingencija, performativna ekstatičnost tijela, carstvo tjelesnosti, strasti i zazornosti. Uzvišenost kao Unheimlichkeit
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=