172 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ vjeka. Bez duhovnoga očitovanja boga„lȗka i lire“ u tom čudu postojanja na zemlji ni nebo ne bi moglo imati značenje uznesenosti i uzvišenosti u prostoru-vremenu božanske egzistencije.8 No, Otto u Bogovima Grčke usmjerava pozornost na ono što čini bit apolinijskoga osjećaja s kojim ljepota poprima najviši doseg u ljudskome viđenju svijeta. Naime, čitav taj Apolonov uzmak od blizine označava nešto odlučujuće za razumijevanje ne samo umjetnosti, već i za odnos između dvoje ljudi. Posrijedi je odnos približavanja kao udaljavanja. Apolon k tome... „ne želi dušu, nego duh. To znači: slobodu od blizine i njezine težine, od pomućenosti i vezanosti, otmjeni odmak, prostrani pogled. (...) U Apolonu nas pozdravlja duh promatrajuće spoznaje, koji se bitku i svijetu suprotstavlja slobodom kakvoj nema ravne – to je pravi grčki duh, kojem je bilo suđeno da stvori ne samo mnoga umijeća, nego napokon i znanost.“9 I doista, dovoljno je vidjeti prostor na kojem bijahu građeni hramovi posvećeni ovome bogu s njihovom gotovo„ravnodušnom ljepotom“ koja na čovjeka djeluje nekom snagom skladne meditativnosti bez poriva za mistikom onostranosti. Iz Apolonova duha koji spaja mudrost znanja i umijeća umjetnosti, lȗk i liru sveprožimajuće kozmičke ravnoteže snaga, ljudski se život ne vodi više nagonski i lutalački. Posve suprotno, život postaje duhovni eksperiment vođenja ideje od nastanka do ozbiljenja. Otuda ta božanstvena udaljenost od zbivanja koja omogućuje istinsko zbližavanje između razdvojenih bića, stanja i događaja. Kad god i dan-danas padne riječ Apolon i ono apolinijsko, uvijek se podrazumijeva moć duhovne ljepote koja nas vodi kroz život ponad iskušavajućih bezdana slijepe strasti kao razaralaštva bitka uopće. I nije nimalo stoga začudno zašto će ovaj bog iz starogrčke religije zauzeti mjesto vrhovnoga tvorca svekolike ljudske individuacije u najznačajnijem i najljepšem spisu ikad napisanom o biti grkstva i grčke države, onom Nietzscheovom Rođenje tragedije iz duha glazbe (Die Geburt der Tragödie aus dem Geist der Musik) iz 1872. godine. Odmah valja kazati da se – unatoč bitne razlike u pristupu ideji tragičnoga i tragedije u Grka kakvo su poduzeli Nietzsche i Otto, filozof i klasični filolog, a koja se najlapidarnije izražava u tome što Nietzsche boga Dioniza uzima za svjedoka radikalne kritike metafizike kao sokratizma-platonizma i nihilizma, dok Otto Apolona uzdiže kao simboličku figuru zbiljskoga boga istinske mjere i sklada grčkoga mišljenja i življenja – stvar čini ipak izvan ovog „manihejskoga“ spora suprotstavljenih 8 Vidi o tome: Kurt Riezler, Traktat vom Schönen: Zur Ontologie der Kunst, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1935. 9 Walter Friedrich Otto, Bogovi Grčke: Slika božanskog u zrcalu grčkog duha, 105-106.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=