170 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ nosti, povratka ljepote u svijet čija mjera odlikuje bezmjernost nadljudske zatvorenosti u ono što postaje homo kybernetes koji računa-planira-konstruira, a ne misli iz biti mythosa i logosa kao kazivanja i razabiranja onog zajedničkoga svima, onda kao da zaboravljamo da se ljepota pojavljuje svezom onog što spaja mitsko i prirodno kroz njihov kraj, šelingovski govoreći. Čovjek je kraj mitsko-prirodnoga svijeta i to zbog toga što je njegova„bit“ onkraj mitsko-prirodnih granica. Ono nadljudsko i ono podljudsko u čovjeku ‒ božansko i demonsko ‒ proizlazi iz kraja svekolike teophanije. Kad božansko odlazi iz svijeta, kako pjeva Sofoklo u Kralju Edipu, onda čovjeku preostaje samo da opjevava u sjećanju na davne dane zbivanja iz mitske prošlosti, jer ono tehničko u njegovu razvitku i napretku rasprirodnjuje čovjeka i raščovječuje prirodu. Savršena ljepota proizlazi iz biti onog grčkoga boga koji je uvjet mogućnosti svake buduće sveze božanskoga i ljudskoga. Ta ljepota nije nikakva hijerarhija pet transcendentalija kao u skolastičkih teologa po kojima je ono lijepo uvijek na posljednjemu mjestu nakon supstancijalnih atributa Boga kao Jednog, dobrog, istinitoga i najvišeg bića. Ne, ono grčko zasnivanje ljepote spaja duhovni smisao bitka s dušom i tijelom. I zato nije nimalo neobično da će upravo Apolon biti bog duhovne ljepote, mjere, sklada i uzvišenosti. „Njegova stroga jasnoća, njegov nadmoćni duh, njegova zapovjedna volja za uvidom, za mjerom, za redom, ukratko sve ono što još i danas nazivamo apolonskim, sjaji nam, ako hoćemo to vidjeti, već iz njegova lika u Homera.“5 O čemu govorimo kad spominjemo Apolona i savršenu ljepotu? Sam Otto u svoja dva djela, naime u Teophaniji i Bogovima Grčke, pokazuje nešto krajnje naizgled proturječno. Apolon se znamenuje bogom volje s uvidom, mjerom i redom, ali i bogom daljine, ne u prostornome smislu udaljenosti od promatrača, već razmaka između dvojega, nužnog rastojanja da bi se stvari mogle zornije posvjedočiti u svojem tako-bitku. Jer, „on je najduhovniji od svih bogova, u ime kojega je Empedoklo o božanstvu uopće mogao reći da je ono ‘sveti duh što mislima brzim cjelokupnim kozmosom hitro prolazi’. (...) Toj duhovnosti pripada Apolonska glazba, pripada znanje o ispravnom i o budućem, zasnivanje viših poredaka, ali i čistoća i poučavanje o čistoći.“6 5 Walter Friedrich Otto, Teophania: Duh starogrčke religije, str. 102. 6 Isto, str. 103.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=