17 Tomislav RIBIĆ, Varaždin NOĆ U PROVINCIJI Ništa nikad nije isto. I proljeće nikada nije isto. Pogotovo tih ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća punih neimaštine, praznih ormara, kokoši u dvorištu, smrti, tog tihog suputnika u kućama na periferiji. Ništa više nikad neće biti isto. Prohladne sobe, deke i tuhice, trudovi. Snijeg do pupka, led. Posipaš led po dvorištu i ulici pepelom da netko ne padne. Tek pokoji automobil. Pokoji hrabri biciklist. Ona ustaje: gleda ulicu iza prozora. Pogled joj dopire alejom jablana do groblja. Poslijepodnevna tišina, rani sumrak. Uskoro će nebo poplaviti kao indigo, osuti se zvijezdama. I opet će biti tišina. Ona ne zna da su danas martovske ide. Ne zna ni što su ide. Zna samo da ima trudove. Pretpostavlja. Petnaesti ožujak 1961. godine. Čuvaj se! – rekao je suprug dok je odlazio raditi u poslijepodnevnu smjenu. Zatvorila je haustor za njim dok je već tonuo u sivo poslijepodne. Gole grane oraha pridržavale su nebo da ne rasipa snijeg. Pamtila je samo posljednje rečenice: Čuvaj se draga! Susjedi su je dovezli u bolnicu. Ostavili su je samu na prijemu. Dobro su je odmjerili kad je stupila u prostoriju ispunjenu bijelom svjetlošću, bjelju od zime i snijega, uzeli su knjižicu u zelenom, plastičnom kaputiću i posjeli je. (izvor: „fb“)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=