168 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ Schelling, govoreći o grčkim bogovima homerskoga nadahnuća, uopće ne dvoji kako je riječ o istinskome mitskome svijetu, a ne o utvarama i tlapnjama, prividima i pričinima. Kako bi se upravo Apolonov lik mogao prikazati i pojmiti onako kako je to u Ottovoj Teophaniji iskazano, nužno je da se u uspostavljanju onog grčkoga za razliku od istočnjačkog mit kao kaža o bogovima, prirodi i ljudima oslobodi „tiranije“ neba i praznine zemlje, da se, naime, pojavi smisleni odnos između različitih bića u cjelini bitka kao odnos utemeljen na ideji slobode i jednakosti iz čega može nastati ono što drži zajednicu kao boravište čovjeka i drugih bića ‒ svijet božanske pravednosti. Bogovi Grka nisu, dakle, nikakve fikcije tog čudesnoga naroda u povijesti. Schelling izričito tvrdi i ovo: „Prije svega napominjem: 1) Homerovi su bogovi zaista ozbiljno i istinski mišljeni kao bogovi, a ne kao alegorijski prikazi ili personifikacije prirodnih sila. Oni jesu ‒ zbiljski bogovi. Jer u njima je sjeme boga, onog nekad jedinog, isključivog boga: oni i jesu upravo time da je on u njima postao puko potencijalnim. U njima nije priroda, nego bog, oni su samo prikriveni bog. (...) 3) Oni, upravo zato što je ono realno u njima dovedeno samome sebi, nisu likovi koji su duhovnošću taknuti tek izvanjski, pukom fikcijom, nego su po sebi samima i unutarnje duhovna bića, istinske osobnosti, slobodne ćudoredne naravi. A jer, premda su postali, ipak ostaju kao rezultat procesa koji je sad potpuno dokrajčen i više se ne može vratiti, nisu ni podvrgnuti daljnjoj promjeni, nego su besmrtni (to im je glavni predikat).“2 Sve što Schelling kaže o homerskoj ili starogrčkoj religiji pretpostavlja razumijevanje biti onog božanskoga. A ono se mora izvesti iz nečega što nije „autoritarna objava“ u strahu proroka, praotaca i vođa izabranoga židovskog naroda. Umjesto mesijanstva Boga, koje zahtijeva povijesni put izbavljenja iz muka životne tragedije sužanjstva i oslobođenje u budućnosti kao ispunjenom vremenu blaženstva i sreće, politeistički se svijet oprisutnjuje u vječnosti kao sintezi prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Nigdje izvan ovog „svijeta“ ne nalazi se božanska pravednost koja slobodi i jednakosti čovjeka podaruje iskonsko obitavalište u zajedništvu. Vrijeme pojavljivanja božanskoga čovjeku ne može biti svedeno na prošlost ili budućnost. Sadašnjost koje nadilazi prolaznost trenutka istinska je dimenzija vremena iz koje se vječnost izvodi kao proširenje i produbljenje onog doživljenoga „sada“. Zato je mitsko utemeljenje smisla 2 Friedrich Wilhelm Joseph Schelling, Filozofija mitologije, svezak drugi; Druga knjiga: Mitologija, predavanja 14-29, Demetra, Zagreb, 2000., str. 571. S njemačkoga preveo Damir Barbarić.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=