167 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA „Gdje god nastupi, pokazuje svoju nadmoćnost i veličinu, često u zaista grandioznoj pojavi.‘Najsilnijim od bogova’ imenuje ga Ahilov govoreći konj (Ilijada 19, 423). I onaj najmoćniji i najsamopouzdaniji osjeća pri susretu s njim krhkost sveg zemaljskog bića pred licem božanstva. Njegovu je moćnu i ujedno duhovnu uzvišenost najveličanstvenije i najistinitije prikazao umjetnik Zeusova hrama u Olimpiji. Posred najdivljijeg meteža pojavljuje se iznenadno bog i njegova ispružena ruka nalaže mir. Nastup se božanskog, s njegovom blistavom jasnoćom i njegovim sveznajućim zrenjem, ne može dojmljivije izraziti. Njegova slika, kako ju je vidjelo klasično razdoblje, čvrsto stoji već za našega najstarijeg svjedoka Homera.“1 Apolon nije nikakva predstavljenost ili simbolička moć označavanja u smislu semiotičke trijade označitelja, označenoga i znaka. Starogrčka religija u svjetlu homerske istovjetnosti kazivanja i zbivanja, mythosa i događaja, ne poznaje mogućnost nikakvog predstavljanja iz jednostavnog razloga što su bogovi-u-svijetu nebesnici koji dolaze na zemlju i prebivaju u podzemlju zajedno s ljudima, prateći ih na njihovu metafizičkome putovanju od nastanka života do njegova kraja. Ono simboličko jest logika posredovanja kad se čovjeku bogovi više ne razotkrivaju u istini njegova bitka. Umjesto žive neposrednosti odnosa bogova i ljudi, koje homerski svijet prikazuje kao igru razotkrivanja i skrivanja, aletheia i lethe, Bog se monoteističke religije objavljuje izabranome narodu Židova i njegovim „ovlaštenim“ prorocima i zavjetnim prenositeljima smisla njegovih poruka poput Abrahama i Mojsija. Stoga starogrčka religija s Apolonom kao bogom apsolutne svjetlosti i mira, sklada i ravnovjesja između neba i zemlje, ne može biti nikakvo simboličko ili znakovno očitovanje nečega transcendentnog. Nije nimalo začudno što sam Otto u svojoj kritici modernoga shvaćanja starogrčke religije i mitologije ukazuje na zablude tzv. demistifikacije iskona, osobito u sociologijskim teorijama religije i mita te psihoanalitičkim analizama mita o Edipu. U tom smislu, njegov filologijski način čitanja Apolonove pojave i moći određivanja granica božanskoga i ljudskog svijeta nadilazi strukture pozitivističkoga „mita“ današnjice kako su bogovi i božansko u Grka bili samo znamenovanje onog što je još bilo nepojmovno prisutno u davnini, a dijalektički će se razviti kroz stadije povijesnoga tijeka zbivanja onog što Hegel naziva apsolutnim duhom. Čini se da je otuda daleko refleksivniji put mišljenja onaj Schellingov u njegovim predavanjima o filozofiji mitologije, na koji se može osloniti Ottovo filologičko istraživanje. Naime, 1 Walter Friedrich Otto, Teophania: Duh starogrčke religije, Matica hrvatska, Zagreb, 1998., str. 101. S njemačkoga preveo i priredio Damir Barbarić.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=