166 Žarko PAIĆ, Ivanić-Grad POVRATAK APOLONA? Bilo bi naivno i nedostojno veličine mišljenja i kazivanja iz nasljeđa starogrčke religije i romantične Kunstreligion još i nadalje utvarati da Apolon treba Dioniza za svoj mogući povratak u svijet. A, ne! Prošlo je to ne-vrijeme bezdušnoga i besmislenog ponavljanja ničega u suvremenoj umjetnosti šoka, provokacije i eksperimenta... Ako ljepota ima još ikakve izglede za spasonosno u nadolazećoj budućnosti, onda ona mora postati otvorenost svijeta za novi duhovni bitak po mjeri Apolonova arhajskoga sjaja, ne torza jer krhotine su posvuda oko nas i mi smo sami skrojeni od mozaika tih krhotina. Potrebna nam je cjelina nove otvorenosti svijeta za koju valja živjeti slobodno i s otmjenim odstojanjem od ove kaotične zbilje u znakovima prazne blizine. 1. Zaboravljamo zbog zanesenosti mladoga Nietzschea onim dionizijskim kao temeljnim božanstvom ekstatičke imanencije Grka koliko je ono apolinijsko uvjet mogućnosti istinske biti grkstva uopće. Ni filozofije ni umjetnosti kojoj se i danas divimo, kao ni znanosti, ne može biti bez toga moćnog boga razbora, ljepote i sjaja. Drugi nakon Zeusa, vrhovnika, Apolon kao bog Sunca, predstavlja ono što povezuje olimpske bogove s ljudskim najuzvišenijim težnjama kao što je to spoznaja biti i smisla bitka u izvornome vremenu sklada vječnosti i vremenitosti. Onaj koji je, usuprot Nietzschea, u grčkoj religiji vidio čistu uzvišenost i ljepotu pojavljivanja svetoga u polisu i čovjekovu životu, klasični filolog i grecist Walter Friedrich Otto u znamenitoj Teophaniji kaže i ovo... (izvor: novilist.hr; snimio: N. Reberšak)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=