163 Božidar PETRAČ IGOR ZIDIĆ Znoj za suze i Život, posvećena Hrvoju Pejakoviću: „Jao! / Kratka li / bje, / ta / preduga patnja.“ Još se jedan ciklus nadaje, istina, kao nedovršen, ali lijep, blagoslovljen, nježan, Kuća za dvoje koji vrvi ljubavnim cvrkutima, ljubavnim aluzijama, pun blage senzualnosti, posvećen supruzi Anabel Zanze. Nije uzalud Tonko Maroević umjesto svakog pitanja na kraju svojeg razgovora poželio pjesniku da nađe snage i volje te zaokruži zbirke započete unutar korica naslovljenih Kuća za dvoje i Jutarnji šetač. Zidić će odgovoriti: „Ja bih fragmente zasad imaginarnih cjelina rado pretvorio u ostvarene zbirke. Čini mi se kao da me od toga dijeli tek neosvojeno slobodno vrijeme, zaborav obvezujućih poslova, tjedni otočkog osamljivanja (u dvoje), zora (tišina) na moru. Što mi manje vremena preostaje, to mi se čini da ga više imam.“ Posebnu pozornost u nedovršenu Jutarnjem šetaču privlači pjesma Majstori svjećari, posvećena Slavku Mihaliću, jedna od većih pjesničkih struktura, određeni hommage velikome hrvatskom klasiku. Poželimo pjesniku Igoru Zidiću još mnoga ljeta, mnogo mora i plovidbe, mnogo sunčanih zraka i topline sunca, mnogo bljesaka, utjehe i nade, dok njegova zadnja pjesma kojom se obraća velikom Tinu, zaglavna pjesma Snohvatična zaista izdvaja toga našeg rapsoda kao pravoga svetog pjesnika. Sveto je vazda u svoj biti poezije. Lik Tina Ujevića svakako je, Rogićevim riječima, ponajbolji kandidat za svetog poeta. Eteričan je Danteov Raj, eteričan je u mnogim pjesmama Igor Zidić, eteričnu narav naš pjesnik pronalazi i u Ujevića: „Ćuti li me Tin, / dok bdijem nad njim / i kroz slova mu se vijem / kao tanak dim? // Ćuti li da hlepim / do u visok Stan, / tamo gdje se bratstva, / u pijanstvu duša, / raspiruje San? // Ćuti il ne ćuti, / ne odaziva se / na zemaljski glas, / ne vidi, ne čuje / dok od riječi djelja / svoj eterski stas.“ (2011.). Samo onima koji se u zadnje vrijeme nisu pomnije i podrobnije bavili Danteovim trećim dijelom Božanstvene komedije može se učiniti neprimjerenim Zidićevu posvetnicu Tinu Ujeviću Snohvatična prispodobiti pjesnikovoj žudnji, čežnji i hlepnji da se nađe „do u visok Stan, / tamo gdje se bratstva, / u pijanstvu duša, / raspiruje San?“, dakle u Raju, gdje raspjevane i rasplesane duše blaženika zajedno s nizom drugih uskrsnika uživaju u kontemplaciji Trojedinoga Boga, u zahvaljivanju i slavljenju vječne gozbe sa svima onima s kojima su živjeli i koje su voljeli – što je dobrim dijelom naslućeno u spomenutoj Zidićevoj pjesmi Dies irae. Dante poima uskrsnuće onako kako ga doživljava u XIV. pjevanju zadnjeg kantika, Raja, u potpunom savršenstvu duše i tijela blaženika, u njihovu cjelovitu čovještvu. Takvim vidimo i doživljavamo, osjećamo i razumijevamo smisao Zidićeve kreativne pustolovine zemaljskog života, njegovu malu zemaljsku stazu, stazu nebesku, koju je proizvelo nebo. Sve što osjeća Zidićevo srce, sve što pulsira njegovim krvotokom i sve što se utemeljuje i ugrađuje kao znanje u njegovim mislima, te sve što njegovo oko vidi, a njegovo oko
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=