162 IGOR ZIDIĆ Božidar PETRAČ VII. Ne smijemo smetnuti s uma ni ostatak Zidićevih pjesama, onih, rekli bismo, više referencijalnog tipa. Riječ je u prvom redu o njegovoj reakciji na hrvatsku ratnu zbilju 1991. –1998., o pjesmama koje se kriju u okviru ciklusa Vrijeme i nevrijeme, koje sežu i u daljnju prošlost Drugoga svjetskog rata, u prvom redu pjesma Svršetak rata, a potom i narativni poetski odjeci pisani u rujnu 1990. pod naslovom Sumračenje, u kojima se već vidno i duboko slute opasnosti, pogibije i ratne strahote. Tu je i neizbježan ciklus Ratna bilježnica, posljedica domovinske solidarnosti, u kojem se nahode pjesme Na šibenskom mostu, Dimovi, jedna od najuspjelijih pjesama iz Domovinskog rata Križ na Srđu, pjesme posvećene Gordanu Ledereru i Pavi Urbanu, te svojevrsni Zidićev Očenaš, pjesma pod naslovom Večernja iz 1992. „Kruh / moj / svagdanji / daj mi / noćas“. Osobito su potresni stihovi dviju inačica Božićno jutro 1971. (sjećanje) i Božićno jutro 1971. (Drugi pokušaj). Njima svakako valja pridružiti pjesme Vječna Hrvatska, posvećena Ivanu Rogiću Nehajevu: „Iz kuća / spaljenih / diže se / nova / kuća / Domovine“ i Ovčara, pjesma koja doziva u sjećanje tragediju velikoga pokolja nakon pada herojskoga grada Vukovara sa svim sastavnicama pjesničkoga tkiva koje izaziva trnce i nemoćni otpor. No unatoč tomu, otpor zlu, smrti i sotoni trajno ostaje prisutan u pjesnikovim riječima i potresnim slikama. VIII. Osim tih ratnih pjesama, osim te ratne lirike Igora Zidića, svakako treba istaknuti ciklus Razgovori s Ocem koji posve odgovara Zidićevu bogotražiteljstvu, onim vrijednostima koje upućuju na candor lucis aeterne, kako papa Franjo naziva svoje apostolsko pismo u povodu 7. stoljetnice Danteove smrti. Istina, u svojem bogotražiteljstvu pjesnik znade biti i opor, buntovnik, hrvač koji teško prihvaća tako kaotično stvoren svijet „Iz puste zemlje glasan ti je smijeh: / ti si mi vodič, Gospode, / Svijet je tvoje djelo: / smradna kabanica / prebačena preko štapa / (Znoj crta po njoj bijele oblake)“ (Tvoj svijet), ali riječ je o pjesmi koja se nalazi u zbirci Strijela od stakla. Kako li to nije stvoren svijet po slici i prilici Božjoj, nego kao „smradna kabanica“? Ali kad smo kod bogoiskatelja, iz ciklusa Razgovori s Ocem, posve se slažemo s ocjenom Ivana Rogića Nehajeva koji za taj ciklus s punim pravom tvrdi da bi se bez ikakva zazora mogao lako čitati na kakvu molitvenu bdjenju: „Neka se gnjev tvoj / na moju glavu sruči, / Bože: / na mene sve, a ništa protiv onih / koje sam volio, onih koje volim / i koje ću, dobrotom Tvojom / – do kraja svoga / – voljeti“ (Dies irae, 1996/2011.). Ništa manje nije zanimljiva molitva: „Nema / točke / u meni / koju ne će / doseći / strijela / tvoga / prijekora“ (oko 1994.) ili pjesme
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=