161 Božidar PETRAČ IGOR ZIDIĆ nim iskustvom suvremenosti. Nikada nije bježao u svojim vještim meandriranjima između povijesti i suvremenosti u nekovrstnu nigdinu jer povijest i povijesna baština nije živa ako se ne gleda i ne čita iz suvremenosti, kao što suvremenost ostaje okaminom ako je ne prožima živo povijesno iskustvo. Zapravo se do zadnje spomenute zbirke sa Zidićevim pjesničkim postupcima ne događaju nova i nova otkrića koliko se više zgušnjava i reducira njegov pjesnički doživljaj svijeta s naglašenom vizualnom osjetilnošću. Ako slikarski artefakti, ako slikarske umjetnine često postaju poticajem njegovu pjesničkom stvaranju, ako se jezik udomljuje u konkretne slike ili izlazi iz okvira poznatih slikarskih umjetnina, primjerice u pjesmama Lov na jelena ili Fontainbleau kad je pjesnik fasciniran savršenom realizacijom slike, te je doživljuje kao savršenstvo kojemu, osim vlastita dojma i svoje bljeskovite riječi, ništa drugo ne može dodati. Stoga njegove pohvale slikarima prijateljima i njihovim stvarnim slikama odaju pravoga vrsnog esteta koji uživa u savršenstvu njihove kreacije, ali i svojemu suptilnom osjećaju za odmjerenost i umjerenost jezika u kojem nijedna riječ ne će biti suvišna, ne će biti pretjerivanje, nego mjera koja će zadovoljiti sve vrste Zidićevih pjesničkih sastavaka: i jednostavne iskaze, sastavljene od dvije do tri riječi, i lirske minijature, vinjete, aforizme i maksime, ali i ponešto veće pjesničke oblike u kojima ne će izbjeći ni rimu, ma koliko više volio i njegovao slobodni pjesnički izraz. Zapravo, u Zidićevu pjesničkom svijetu, osobito kad zadire u polje transcendencije, Bog je sinonim za Život: „pjeva na češljugarev kljun“, svaki pa i najmanji stvor njegova je kreativna snaga. Iza svega dakle stoji samo kreacija, Stvaranje kojem se doživljaju pjesnik disciplinirano ili ludistički prepušta. Životni procesi s kojima se susreće, mijene koje promatra na vlastitu liku u zrcalu, blage senzualne slike ljubavnih doživljaja, sve te naplavine mediteranskih krajolika i nebeskih plavetnih, gotovo rajskih vršaka, iz primjerice ciklusa Rajski emigranti, sa signalima diskretne erotičnosti, po kojima je cijeli njegov pjesnički svijet toliko tankoćutan, istančan i uzbudljiv. Pjesnik Zidić velikom osjećajnošću za jezik virtuozno ispunjava uspjelu sliku ili dojam, misao ili smirenu ironijsku primjedbu, stvara obilne kolajne lijepih slika, a pjesnika samoga kao Božjeg pjevača čiji je pjev Božja, sveta, pjesma, „Božanstvena komedija“ u prekrasnim i bogatim slikama, bilo da je riječ o motivima smrti, tame, vitalnosti, morske ili nebeske vedrine. Pa kad u Maroevićevoj knjizi Klik! iz 1998. pročitamo redke: „Po ambiciji jezičnog purizma i po dosegnutoj lapidarnosti izraza reklo bi se da Zidić piše tako da bi njegovi stihovi mogli biti uklesani u kamen, odnosno barem ugrebeni u špilju uz lovačke trofeje ili u najgorem slučaju ispisani poput grafita na zidovima“, ti stihovi svjedoče i ovjeravaju izazovnu vitalnost Zidićeva pjesničkog pisma koje ga – a to jamačno dokazuje i zadnja pjesnikova knjiga Kost i gozba. Pjesme 1957-2011. – svrstava među ponajbolje živuće klasike suvremenoga hrvatskog pjesništva, erudite i ludiste u isti mah.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=